srijeda, 11. lipnja 2014.

TAKTIČKI POLOŽAJ AHMIĆA

Pošto ćemo se još dosta baviti Lašvanskom dolinom, a posebno travanjskim napadom Armije BiH, koji je išao na područje Viteza i Busovače, stavit ćemo karte odnosno skice tog područja koje je za potrebe suda izradio sudski crtač Bill Nelson.
Vitez

http://i.solidfiles.net/0515b08960.png

Imamo i karte Kiseljaka, Travnika i cijele OZSB, ali to ćemo kasnije, sad još rješavamo Ahmiće, događaje u Ahmićima, kako je došlo do Ahmića (jer nikome nije palo iz vedra neba da se tamo izvede preventivni napad u svojstvu aktivne obrane), kakav je taktički položaj Ahmića, te predstavljaju li oni vojni cilj.
Zatim ćemo staviti kartu Armje BiH koju je HVO zarobio u siječanjskim borbama, a koja označava raspored snaga "krajem decembra 1992. i početkom januara 1993".

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/BCS/Exhibit/Indexable/IT-95-14%232/ACE5911R0000065773.jpg

Pošto ovu kartu možete uvećati jednim klikom na nju, taj klik opalite upravo ovdje, na područje između Viteza i Busovače. Vidjet ćete da Ahmići na toj karti nisu ucrtani, ali ćete vidjeti i naći Nadioce, Lončare, Sivrino selo i Dubravicu, a kao što vidite na skici, Ahmići su usred svega toga, odnosno točno na onoj poziciji gdje se između ovih sela nalazi plavi krug, a koji na legendi jasno označava da je to Armija BiH. Prema tome, oni su već krajem prosinca 1992. ili početkom siječnja 1993. vojno zaposjeli Ahmiće, i to stoji na njihovoj karti, tako da oni mogu nekom drugom pričati da to nije tako.
Osim toga, na ovoj karti se vidi gdje se zabila 1. bojna (ili kako oni to zovu - bataljon) 325. brigade Armije BiH, točno preko ceste za Travnik na Gačice, Kruščicu i djelom na Donju Večerisku. Znamo li kako su oni stajali u Starom Vitezu, i kad na gornjoj skici pogledamo gdje se nalazi tvornica eksploziva SPS, onda mislim da su stvari jasne kao sunčani ljetni dan u podne, pogotovo kad uzmemo u obzir sve dokumente, izjave, i činjenice o tome da je tvornica SPS bila jedan od glavnih ciljeva napada Armije BiH u Lašvanskoj dolini.
Zatim, mi imamo sječanjski probni napad u kojem su oni prekinuli komunikaciju Busovača-Kiseljak kod Kaćuna, i rasporedili se u trokutu Merdani-Lašva-Dusina (nakon što su u Dusini učinili ono što su učinili).
Dakle, nakon ovako zauzetih položaja, njihova namjera je bila da u travnju sve to pojačaju i podebljaju i da rascjepe prije svega Vitez i Busovaču, što nisu prestajali do zadnjeg dana, kao što je opće poznato. Evo jednog od tih kasnijih pokušaja Armije BiH:

Dana 19. travnja 1993. godine, zapovjednik 3. korpusa Armije BiH Enver Hadžihasanović šalje Nadbiskupu Vrhbosanskom Kardinalu Vinku Puljiću pismo slijedećeg sadržaja:

http://oi47.tinypic.com/2poumbo.jpg

(jednim klikom na sliku slika se uvećava)

Ovo pismo je jedan takav obavještajni pamflet kojeg može potpisati samo besramna jugo-oficirčina, tipičan pripadnik KOS-a i učenik Aleksandra Vasiljevića i Fikreta Muslimovića.
S puno toga što je izneseno u ovom pismu mi imamo polemizirati, ali zasad ćemo se zadržati na pobijanju jedne bezočne laži koja je navedena na prvoj strani ovog pisma u predzadnjem odjeljku gdje stoji:

"Ubijeno je, prema svjedočenjima očevidaca koji su se uspjeli spasiti bježeći oko 200 ljudi, žena i djece. Napominjemo, a to u postupcima bojovnika HVO-a nije ni potrebno, da u selu nije bilo nikakve vojne formacije, niti je pružan bilo kakav otpor"

Dakle, ovaj KOS-ovac, i jugo-oficir bez imalo srama, kaže da u Ahmićima nije bilo nikakve vojne formacije i da nije pružan nikakav otpor.
Pogledajmo što o tome kažu činjenice utvrđene u presudama Blaškiću i Kordiću, kao i dokazi.
Najprije presuda Blaškiću:

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf

Ovdje u ovoj presudi, na stranici 136. a koja počinje paragrafom 402. i gdje se u osvrtu na Ahmiće, pod točkom b) napad na muslimansko stanovništvo, kao pod točkom i) odmah u naslovu "Nepostojanje vojnih ciljeva" odmah sugerira kakav će stav raspravno vijeće Španjolca Clauda Jorde zauzeti po ovom pitanju. A nisu se baš pretrgli ustanoviti činjenice.
Najprije su u poglavlju "Ahmići, Šantići, Pirići Nadioci", u paragrafu 385. na stranici 130. zaključili:

385.
U petak 16. aprila u 05:30 sati 725 hrvatske snage su izvele istovremeni napad na Vitez, Stari Vitez, Ahmiće, Nadioce, Šantiće, Piriće, Novake, Putiš 726 i Donju Večerisku. General Blaškić govori o 20 do 22 mjesta duž ceste Travnik-Vitez-Busovača u kojima se istovremeno odvijala borba.727 
Vijeće smatra da se radi o planiranom napadu usmjerenom protiv muslimanskog civilnog stanovništva.
Dakle, oni su najprije donijeli jedan zaključak, a onda su dalje od paragrafa 402 do 410 tražili dokaze i potkrijepu tih svojih, izgleda unaprijed donešenih teza. Pa onda među nebulozama koje spominju kažu kako Blaškić sad spominje 325 brigadu A BiH a da je u svojim zapovjedima od 15. travnja (koje sve imamo i sve ćemo ih staviti ovdje) spominje samo 7. muslimansku a ne i 325. kao da to nešto dokazuje.
Ali da vam to sve sad ovdje ne prenosimo, pročitajte sami tih devet paragrafa jer su vrlo zanimljivi. Recimo paragraf 405. gdje je vijeće zaključilo da su neki pripadnici Armije BiH išli u Kruščicu i Ahmiće, ali na odmor, a ne na položaj. A "dokaz" za takvu tezu jest što je netko posvjedočio da je neke od tih vojnika vidio pijane. ???
Zatim, u paragrafu 409. vijeće je potpuno krivo citiralo pukovnika Watersa, što ćemo također dokazati. Međutim, ono najznačajnije nalazi se u paragrafu 407. u kojem stoji:
U Ahmićima nije bilo kasarne. Svjedok Hadžihasanović je potvrdio tu informaciju ističući da se zbog manjka ljudstva i materijalno-tehničkih sredstava, te zbog nepostojanja kasarani, u Ahmićima i okolici jedino vojno prisustvo sastojalo u jedom odredu TO iz Zenice za slučaj srpskog vazdušnog desanta.

Vijeće je dakle, van svake razumne sumnje, uvjereno da nikakav vojni cilj nije opravdao te napade.
634. Uloženo je nešto napora da se selo odbrani, kao što pokazuje svjedočenje svjedoka AT. Prema tvrdnjama jednog lokalnog svjedoka, seljani su napravili plan odbrane, ali u selu nije bilo organizovane jedinice ABiH.1214 Major Woolley, oficir UNPROFOR-a, došao je u selo oko 11:30 sati i pomagao je ranjenim civilima kad je vidio četvoricu Muslimana koji su nosili kalašnjikove i koji su izgledali kao lokalna jedinica odbrane.1215 Na osnovu toga i drugih dokaza, odbrana tvrdi da, iako su ubistva koja su se dogodila u selu zločinačka djela, odluka da se napadnu Ahmići nije zločinačka jer je selo bilo od vojnog značaja1216 i strateški locirano na glavnoj ruti za snabdijevanjekoja ide za Vitez i koju su odatle trupe mogle lako presjeći.1217 Nadalje, odbrana tvrdi da su Ahmići bili branjeni. Svjedok CW1 izjavio je prilikom svjedočenja u predmetu Blaškić da se TO ukopao prije 16. aprila 1993. očekujući sukob u Ahmićima,1218 i da je bilo jasno da će u tom području do ći do sukoba.1219 U skladu s tim, jedinice TO-a u blizini Ahmića stavljene su u povećani stepen gotovosti navečer 15. aprila.1220 Nekoliko svjedoka optužbe opisalo je kako je TO obavljao stražarsku službu u Ahmićima navečer 15. aprila1221 i kako su pripadnici straže imali i puške i ručne bombe za odbranu sela.1222 Major Woolley je čuo zvukove borbe što ga je nagnalo da potraži zaklon.1223 Tvrdi se da je pet vojnika HVO-a poginulo za vrijeme napada na Ahmiće,1224 a dokumenti ABiH odražavaju moguće prisustvo muslimanskih oružanih snaga u Ahmićima 16. aprila. Konkretno, 16. aprila je general Hadžihasanović naredio komandantu 303. brdske brigade da “bude u spremnosti za pružanje pomoći našima snagama u selu ... Ahmići.”1225 Odbrana se takođe oslanja na iskaz svjedoka AT o sljedećem: (a) da je HVO zatekao oružje i veliku količinu municije;1226 (b) o otporu muslimanskih snaga;1227 i (c) da je ABiH granatirala trupe HVO-a u napadu.1228
Imamo tu iskaz svjedoka CW1, za kojeg se navodi da je svjedočio u predmetu Blaškić, i da se TO ukopao u Ahmićima prije 16 siječnja. To je krupna stvar. Mi ovo ne vidimo u ovom spomenutom djelu presude Blaškiću, dakle u paragrafima od 402 do 410. To sud ne smije raditi. Ne smije se preskakati dokumente i svjedoke. Vidjeli ste samo kako je sudac Orie i njegovo vijeće u presudi protiv Gotovine preskočio svjedočenje generala Jonesa, zbog čega je u žalbenoj odluci dobio po ušima, jer se to ne smije činiti. Sud mora pregledati sve dokaze i sve dokaze i sva svjedočenja uzeti u obzir, a ne ono što je vjerovatno napravio Jorda kod Blaškića, ili Orie kod Gotovine, najprije donio odluku a onda išao tražiti dokaze koji to potkrepljuju, i odbacivati sve one dokaze i svjedočanstva koji to ne podupiru.
No i raspravno vijeće Richarda Maya koje je sudilo Kordiću i Čerkezu napravilo je istu stvar, nije uzelo u obzir ključan dokaz da je ovdje bila riječ o vojnom cilju koji je vojno branjen.
Štoviše, oni ove činjenice koji su ustvrdili u paragrafu 634 presude Kordiću i Čerkezu pokušavaju pobiti krajnim nebulozama iznesenima u sljedeća tri paragrafa:

635. Međutim, to nije bio stav UNPROFOR-ovih oficira koji su na lice mjesta stigli tada ili malo kasnije. Major Woolley je prilikom svoje posjete selu vidio 5-6 vojnika pri dnu suprotne padine kako gledaju prema selu. Po njegovom mišljenju, da su oni bili branitelji bili bi bliže selu (ili na uzvisini) i gledali bi prema van.1229 Pukovnik Watters (koji je u to vrijeme bio major i drugi po komandi u britanskom bataljonu) rekao je da je ono što je on vidio u Ahmićima bio rezultat pokolja. Muslimanski dio Ahmića bio je potpuno razoren, u očitom kontrastu prema hrvatskim kućama koje su i dalje stajale. Ako je i bilo nekog otpora, selo nije bilo dobro branjeno.1230 Svjedok je takođe odbacio sugestiju odbrane da je razaranje Ahmića posljedica taktike zvane “borbe u naseljenim mjestima”, priznate vojne tehnike koja inače uključuje evakuaciju civila i šansu za predaju.1231 Razaranje je bilo previše sistematsko i bilo je dokaza da su snajperi korišteni da se presijeku mogući pravci za bijeg. Tom svjedoku Ahmići su izgledali kao pokolj.1232 On je rekao da je upotreba teške artiljerije i minobacača indikacija da su napadi bili koordinirani, jer to ne bi bilo na raspolaganju seoskim komandama.

636. Prilikom svjedočenja pukovniku Stewartu je pokazana kopija izvještaja od 25. maja 1993. za koji se tvrdi da je to sažetak istrage koju je sprovela Sigurnosno-izvještajna služba HVO-a pod rukovodstvom Ante Sliškovića.1233 Prema riječima svjedoka, taj izvještaj je mješavina zbilje i fikcije. Na primjer, u izvještaju stoji da je ABiH 14. aprila 1993. infiltrirala oko 30 izuzetno dobro naoružanih pripadnika MOS-a u Ahmiće i da je njihov zadatak bio da presijeku komunikaciju između Viteza i Busovače. Svjedok je rekao da u Ahmićima nije vidio nikakve ukopane položaje koje vojnici inače prave ako planiraju odbranu.1234 Opis načina na koji je izveden napad 16. aprila 1993. u izvještaju je netačan. Po riječima svjedoka može se reći da je to bio klasični “pješadijski napad”. Iz razgovora sa ljudima, svjedok je zaključio da je početna linija bila blizu glavne ceste u Lašvanskoj dolini sa mitraljeskim gnijezdom na najmanje jednom mjestu i artiljerijskom podrškom kako bi se spriječilo povlačenje u klasičnoj operaciji “kordonskog čišćenja” (za izvođenje koje je potrebno tek pola dana). Nakon toga je grupa vojnika izvodila ukućane kuću po kuću.1235

637. Poglede ove dvojice svjedoka podržavaju autori dva izvještaja iz tog vremena:
(i) Charles McLeod, posmatrač PMEZ-a i bivši kapetan u britanskoj vojsci, koji je posjetio Ahmiće 4. maja 1993.,nije bio mišljenja da je napad mogao biti odbrana pred muslimanskim napadom. On je na osnovu vlastitog vojnog iskustva stekao dojam da se radilo o pažljivo planiranom i koordiniranom napadu.1236 (On je poslat da ustanovi šta se dogodilo u Lašvanskoj dolini, te je prikupio izvještaje i razgovarao sa raznim ljudima.)1237 On je u svom izvještaju zaključio da su 16. aprila Hrvati u Vitezu izvršili koordinirani napad na muslimanska sela oko Viteza i na Stari Vitez.123
(ii) “Izvještaj Mazowieckog”,1239 načinjen u to vrijeme za Tadeusza Mazowieckog, specijalnog izvjestioca za bivšu Jugoslaviju Komisije Ujedinjenih nacija za ljudska prava, navodi da su se 16. aprila 1993. odigrali usklađeni napadi hrvatskih snaga HVO-a na Vitez i okolna sela: “Prema svim izvorima, uključujući lokalne hrvatske komandante i međunarodne posmatrače, to selo nije sadržavalo nikakve legitimne vojne ciljeve i nije bilo nikakvog organizovanog otpora napadu.
Dakle, ovo je takav skup nebuloza da ne zna čovjek odakle bi to prije počeo žlepati.
Prvo "major Wooley". Najprije se u paragrafu 634. navodi da je Wooley "došao je u selo oko 11:30 sati i pomagao je ranjenim civilima kad je vidio četvoricu Muslimana koji su nosili kalašnjikove i koji su izgledali kao lokalna jedinica odbrane". Zatim u istom paragrafu navodi da je "Major Woolley je čuo zvukove borbe što ga je nagnalo da potraži zaklon."
A onda se u paragrafu 635. navodi da "Major Woolley je prilikom svoje posjete selu vidio 5-6 vojnika pri dnu suprotne padine kako gledaju prema selu. Po njegovom mišljenju, da su oni bili branitelji bili bi bliže selu "
Dakle, bojnik Wooley je najprije došao u Ahmiće, vidio je Muslimane naoružane kalašnjkovima i to oko 11:30. Zatim je čuo "zvukove borbe" i zavukao svoje kukakvičko dupe u nekakvu guduru. Kad je nakon tko zna koliko vremena konačno skupio hrabrost izvukao svoje kukavičko dupe, skupa s glavom iz gudure u koju se sakrio kad je čuo pucnjeve, vidio je još 5.-6 naoružanih Muslimana, ali s krive strane brda, po njegovom mišljenju. Dakle, nama bi ostalo zaključiti da tih 5-6 koji su bili s krive strane padine su se tu našli slučajno, krenuli ljudi malo u lov na veprove.

Onda Mazowiecki koji kaže “Prema svim izvorima, uključujući lokalne hrvatske komandante i međunarodne posmatrače, to selo nije sadržavalo nikakve legitimne vojne ciljeve i nije bilo nikakvog organizovanog otpora napadu”, ali ne kaže i ne imenuje koji su "lokalni hrvatski komandanti" niti međunarodni promatrači, nije naime naveo ni jedno jedino ime. A nije zato što laže i izmišlja, i zato što nema pojma gdje je došao i tko tu uopće ratuje.
Slično vrijedi i za Charles McLeoda, koji je očito napravio uviđaj brzinski, a možda i prema nekim unaprijed zadatim direktivama. A dokaza ni od korova. Što se tiče pukovnika Watersa, on je upravo u svjedočenju na suđenju Kordiću rekao da su Ahmići bili legitiman vojni cilj, a ovdje je to zanemareno i stavljen je samo onaj dio njegovog svjedočenja koji odgovara optužbi. To ćemo isto ostaviti za dokazivanje, jer se ja napadom Armije BiH na područje Viteza i Busovače u travnju 1993. godine namjeravamo baviti malo duže, ali cijelu tu priču obuhvatiti sa svih mogućih strana, pa će i ovo doći na red. Što se tiče izvješća Ante Sliškovića, kao i izvješća HIS-a koji potpisuje Miroslav Tuđman, njih nema u spisu, nema ih na popisu dokaza haškog suda u predmetu Kordić i Čerkez, pa mi nije jasno zašto se uopće ta izvješća navode u presudi i pritom se ovo Tuđmanovo izvješće krivo citira, a ovo Sliškovićevo izvješće se spominje da bi se reklo kako Bob Stewart smatra da su to nebuloze, ali u isto vrijeme nema pitanja od strane sudskog vijeća zbog čega je Stewartu trebalo 6 dana da se sjeti Ahmića?
Ali zato u sudskom spisu postoje dva krunska dokaza, koji vrijede više od svih ovih svjedočenja, i koji van ikakve sumnje nama daju za pravo tvrditi da su Ahmići bili vojno branjeni i da je unutra bilo vojske.
Prvi dokaz je dnevnik Enesa Varupe, pripadnika TO u dolini Lašve, odnosno njegov podsjetnik, koji je uveden u predmetu Blaškić i vodi se po brojem D17, a kojeg su su pripadnici HVO-a zarobili kasnije 1994. godine. U dokazu je navedeno prvih 6 stranica ovog podsjetnika:
http://oi45.tinypic.com/nwesgg.jpg

http://oi46.tinypic.com/1z2q49g.jpg

http://oi48.tinypic.com/hvw4fo.jpg

http://oi48.tinypic.com/as5lc.jpg

http://oi45.tinypic.com/2kk844.jpg

http://oi47.tinypic.com/nq2pc.jpg

Na četvrtoj stranici ovog podsjetnika stoji datum 11. travnja 1993. godine. Na idućoj stranici, koja se odnosi na isti datum, on navodi koliko gdje ima pripadnika TO, dakle to je ova stranica:

http://oi45.tinypic.com/2kk844.jpg

I vidite desno, gdje piše: Ahmići - četa 85.


Ahmići su legitiman vojni cilj, bili su vojno branjeni (s više pripadnika muslimanskih vojnih snaga nego što je bilo bojovnika HVO u napadu), od velikog taktičkog značaja su za obranu enklave Novi Travnik - Vitez - Busovača jer su smješteni na udaljenosti manjoj od kilometra od ceste koja spaja Vitez i Busovaču. Presijecanjem te ceste bilo bi onemogućeno manevriranje snaga HVO, snabdijevanje oružjem i prijevoz ranjenika iz Busovače u bolnicu u Novoj Biloj, jedinu bolnicu u toj enklavi. Kad uzmemo u obzir samo ove činjenice, nije ni potrebno spomenuti da je u određenim razdobljima omjer snaga u korist muslimanskih vojnih snaga prema HVO u Lašvanskoj dolini bio 12:1, jasno je kako bi bez nadzora nad Ahmićima odnosno bez potpunog nadzora ceste Vitez - Busovača od strane HVO, prvenstveno obrana Busovače, a i ostatka enklave bila osuđena na propast. Enklava, pogotovo ako je dugačka i formirana kao Lašvanska dolina, (u dolini okružena s muslimanskim selima na uzvisinama) mora se braniti aktivno, brzim, iznenadnim, taktičkim, preventivnim napadima u smislu aktivne obrane koji se ne mogu usporediti sa strateškim ofenzivama Armije BiH na hrvatski životni prostor. To su ukratko napadi kojima su izbijani klinovi Amije BiH zabodeni u enklavu, napadi u krajnjoj nuždi, čista borba za opstanak, a ne plod zločinačke namjere etničkog čišćenja prostora. Jedan takav klin bili su i Ahmići. Ako se enklava ograniči samo na pasivnu obranu, pogotovo ukoliko omjer snaga ide višestruko u korist napadača enklava uz pomoć spomenutih "klinova" najprije bude razbijena na više dijelova, a onda postupno jedan po jedan svaki taj dio bude puno lakše likvidiran.

Izvor : FB stranica "Šestorka Herceg-Bosna" 

Nema komentara:

Objavi komentar