Treća epizoda počinje glavnim urednikom srpskih novosti kojem je problem što je netko skupljao novce za financiranje Gotovininog bijega, dakle, opet "lov na jatake". A kao što smo objasnili, bijeg je spasio stvar jer da je Gotovina u onoj atmosferi linča 2001. godine izašao pred sud, teško bi se mogao obraniti od tih suludih optužbi. Sekudniraju mu Jadranka Kosor, Željko Peratović i naravno Stjepan Mesić, počasni predsjednik udruge i-fimes koja je napala suca Merona zato jer je dosudio oslobađajuću presudu Gotovini nazvavši je "anticivilizacijskom" i da se "kosi s interesima RH":
http://www.vecernji.hr/hrvatska/mesic-i-kosor-u-institutu-koji-je-predlozio-brammertza-za-nobela-626611
Zanimljivo je da je originalni tekst uklonjen s stranice udruge:
Ukratko, Mesić, skriva tragove. Jadranka Kosor kojoj ništa nije jasno, koja je jedna zbunjena osoba, nakon što je čula o čemu se radi ogradila se od toga:
Međutim, Jadranka Kosor se uvijek hvalila kako je dobro surađivala s Mesićem. Međutim, nakon što je pročitana prvostupanjska presuda i kad je postalo očito da je presuda za UZP temeljena na brijunskom transkriptu porastao je pritisak da se stvar rasvijetli, i Jadranka Kosor koja je tad bila premijerka je obećala da će Vlada provesti istragu o tome kako je brijunski transkript stigao u Haag. Međutim, već sutra je zašutjela i to više nikad nije spomenula a nije rekla ni tko joj je rekao da se ostavi toga, vjerovatno i uz prijetnje. To nas podsjeća na onu 2005. godinu kad je na you tube osvanuo Mesićev ustaški govor u Australiji. Tad je Žarko Puhovski iste večeri u dnevniku rekao da bi Mesić trebao dati ostavku, ali već sutradan i on je o tome zašutio i debelo reterirao. Zbog svih tih njihovih poteza koje slobodno možemo nazvati veleizdajničkim, epizoda počinje napadom na Gotovinu i ljude koji su mu pomagali jer je napad najbolja obrana, a obrana je potrebna jer se nakon toga prešlo na priču o dilanju transkripata, gdje je prekršeno nekoliko hrvatskih zakona i Ustav RH o čemu smo već nešto pisali i davali poveznice na stare članke iz arhive Slobodne Dalmacije. Budući da je Mesić sam priznao da je dilao transkripte, to ne moramo dokazivati, čime nam je uštedio trud, pa konačno da i njemu možemo nešto zahvaliti. Mesić kaže da je dao dokumente medijima kako bi se "vidjelo da su se odluke donosile tamo gdje se nisu smjele donositi". Tu je riječ o samo djelu dokumenata koje je Mesić protuzakonito izdilao a odnose se na sjednice VONS-a iz devedesetih. VONS je kratica za Vijeće Obrane i Nacionalne Sigurnosti. Ovo nije prvi put da Mesić iznosi tu tezu. Kad je želi elaborirati šire kaže da se odluke donose na Vladi, Saboru i u uredu predsjednika a ne na VONS-u jer je to savjetodavno a ne izvršno tijelo.
Nakon 2000. godine u procesu detuđmanizacije čisto da ne bude isto kao za vrijeme Tuđmana iz onog VONS izbacili su Mesić i Račan ono "O" i ostalo je samo VNS odnosno Vijeće za Nacionalnu Sigurnost, a namjena je ostala ista - savjetodavno tijelo izvršne vlasti. Na tom i takvom savjetodavnom a ne izvršnom VNS-u kojeg je 4. veljače 2005. godine na Pantovčaku sazvao Stjepan Mesić, donesena je odluka da se ide na generala Gotovinu svim sredstvima prema upustvima akcijskog plana britanske obavještajne službe MI-6. Ali unatoč tome što je donesena odluka mi ne možemo vidjeti taj transkript jer ga Ivo Josipović nije izdilao novinarima, nego izgleda samo Hrvoju Zovku koji je iz tog transkripta citirao samo dijelove onoga što je rekao Karamarko. A zašto mi svi ostali, čitava hrvatska javnost ne bi dobila na uvid, objavom u novinama ili na internetu, cijelog tog zapisnika s tog sastanka pa da malo seciramo jedan Mesićev VNS, da vidimo tko je tu što govorio, da vidimo je li netko branio generala ili su ga svi napadali, da vidimo tko je vukao a tko kočio, da vidimo tko se kako ponašao, pa neka javnost odluči sama tko je tu pomagao a tko odmagao. Zašto taj transkript ne smije u javnost kad je donesena odluka tamo gdje se nije smjela donijeti? Mi imamo svog favorita kojeg se tu štiti, a vi dragi naši čitatelji kao i uvijek, zaključite sami za sebe. Nakon što je Mesić priznao da je on dao "haškom sudu sve što je tražio" glavni urednik srpskih novosti Đikić baca spin i kaže kako je Mesić možda tim dokumentima pomogao generalima da se obrane. Kao prvo, Mesić laže da je on dostavio dokumente sudu. On je dostavio dokumente tužiteljstvu. Tužiteljstvo je na temelju tih dokumenata među kojima je najbitniji brijunski transkript diglo optužnicu protiv Gotovine 2001. godine. Već tad je iz Haaga procurila vijest da je optužnica protiv Gotovine dignuta na temelju "transkripta iz ureda predsjednika na kojem razgovaraju Tuđman i Gotovina i još neki generali". Poveznicu na tekst , gdje u naslovu Mesić kaže kako bi se suprotstavio kriminalizaciji Domovinskog rata pa i pod prijetnjom sankcija (a tako su mu i u ovoj trećoj epizodi ispadali bomboni iz usta, pogotovo kad je nastupao u svijetlom sakou, jer ako pažljivo gledate vidjet ćete da je onaj Mesić u tamnom sakou puno agresivniji prema generalu Gotovini i hrvatskoj politici iz tog doba) dok s druge strane Grahamu Blewittu daje brijunski transkript na temelju koje ovaj i Savo Štrbac pišu optužnicu protiv Gotovine, poveznicu koju smo vam već dali i koja je datuma 12. srpnja 2001. godine dakle par dana nakon što je general Gotovina pobjegao iz Hrvatske u koju se nakon toga prvi put vratio nakon pravomoćne presude: (Napomena: skrolati do dna stranice)
Spominjalo se da je optužnica protiv Ante Gotovine dignuta i zbog transkripta razgovora Gotovine i pokojnoga predsjednika. Što Vi znate o tome? Toliko podvala u ovoj zemlji ima da još i ta podvala može biti samo dokaz da su podvale kod nas sindrom, a ne slučajnost. To nema nikakve veze s transkriptima iz Ureda predsjednika.
Danas, kad znamo da su sve optužnice, od prve do zadnje, u elementu mens rea odnosno namjere počivale na brijunskom transkriptu, znamo da je Mesić tada lagao, kao što i sad laže, iako moramo priznati u ovoj epizodi manje nego inače, pogotovo u svijetlom sakou. Nakon uvoda počinje Mesićevo buncanje o tome da Jarnjaka nema u transkriptima. Pa nakon toga bunca Florance Hartmann koja kaže da se po Hrvatskoj priča kako oni ne bi bili optuženi bez dokumenata itd.Ako su na temelju tih dokumenata optuženi, jer nemaju ništa drugo, nemaju nijednog svjedoka koji je upro prstom na Gotovinu itd, nego na temelju ovih dokumenata dižu optužnicu za element namjere (dok je element actus reus odnosno element radnje bio najprije neselektivno a zatim nezakonito odnosno protupravno granatiranje Knina) kako bi je onda digli da tih dokumenata nije bilo? Dokazi koje smo do sad iznijeli impliciraju da je Mesić Blewittu dostavio brijunski transkript točno između povlačenja optužnice za Stipetića i podizanja optužnice protiv Gotovine, dakle u tih prvih šest mjeseci 2001. godine. Prema tome, čitav taj blok je pokušaj relativiziranja kršenja hrvatskih zakona, hrvatskog Ustava i notorne veleizdaje, jer taj problem nije tako površan kako se želi prikazati, nego se tu radi o zaštiti nacionalne sigurnosti, i to nije šala u nijednoj državi na svijetu, osim naravno u državi u kojoj građani za predsjednika biraju drugorazredni vicomat.A taj drugorazredni vicomat je prvorazredni veleizdajnik. Sad ćemo potkrijepiti ove teške optužbe. Godine 1998. haško tužiteljstvo traži od Ministarstva obrane RH da im ustupi na raspolaganje kompletnu arhivu. Tome se naravno, najnormalnije, s pozicije državnika koji brine o nacinalnoj sigurnosti usprotivio ministar Gojko Šušak. Predsjednik Tuđman podupro je ministra Šuška, i tad je sudsko vijeće u predmetu Blaškić izdalo obvezujući nalog za dostavu svih dokumenata takozvanu sub poenu. Međutim, Hrvatska se postavila i nakon toga kao suverena država, to ju nije zastrašilo, i Hrtvatska je pred haškim sudom pokrenula spor u svezi te sub poene. Hrvatsku su zastupali Ivo Šimonović i Ivo Josipović, sadašnji predsjednik Hrvatske. Rekapitulacija cijelog tog spora stala je u dva paragrafa nepravomoćne presude Tihomiru Blaškiću:42. Pitanje naloga za dostavu dokumenata (subpoena duces tecum) ostalo je otvoreno u predmetu Blaškić od 10. siječnja 1997., tj. dana kad je tužitelj od jednog suca zatražio na Hrvatskoj pošalje nalog subpoena duces tecum. Sudac je 15.siječnja 1997. izdao takvu subpoenu Hrvatskoj i gospodinu Šušku, tadašnjem ministru obrane. U toj subpoeni naveden je popis dokumenata koje je trebalo dostaviti najkasnije do 14. veljače 1997. Hrvatska strana je u pismu od 10.veljače 1997. izjavila da, kao prvo, ona drži kako bi svi zahtjevi upućeni ministru u njegovom svojstvu državnog dužnosnika, nemaju temelja, budući da u skladu sa Statutom i Pravilnikom zahtjev za pomoć treba uputiti državi i da, kao drugo, Hrvatska kao suverena država ne može prihvatiti da udovoljava nalogu subpoena duces tecum, nego da "vjerna svojim obvezama prema međunarodnom sudu ona ponovno izražava spremnost iskazati punu i svesrdnu suradnju, pod uvjetima koji vrijede za sve države. 43. Dana 29. listopada 1997. žalbeno vijeće je, u skladu sa pravilom 108bis Pravilnika riješilp zahtjev Republike Hrvatske od 25. lipnja, kojim se, između ostaloga, tražilo preispitivanje odluke pretresnog vijeća II od 18. lipnja te poništenje i odbacivanje subpoene od 15. siječnja 1997. U svojoj je odluci žalbeno vijeće zaključilo da se ni državi, a ni odgovornim državnim dužnosnicima koji djeluju u tom svojstvu, ne mogu slati nalozi tipa subpoena, pri čemu je preciziralo uvjete pod kojima se nekoj državi eventualno može izdati obvezujući nalog za predočenje dokumenata i slično, kao i prava i obveze dotične države u tom pogledu. Osim toga, žalbeno vijeće je utvrdilo kriterije koje moraju ispunjavati svi zahtjevi za izdavanje naloga za dostavu dokumenata. Ti kriteriji odnose se na:
1) precizno identificiranje zatraženih dokumenata (za razliku od širokih kategorija)
2) Obrazloženje relevantnosti dokumenata za suđenje
3) Nužnost da zahtjev ne bude pretjerano opterećujući
4)Potrebu da se državi ostavi dovoljno vremena da zahtjevu udovolji
Osim toga, vijeće je ustrdilo modalitete na temelju kojih se eventualno može udovoljiti zabrinutosti države u svezi s njenom nacionalnom sigurnosti.
Izvor:
Dakle, ovdje se točno navodi što se mora dati, što se ne mora dati, a što se daje pod posebnim uvjetima. Prema tome, kad Mesić kaže da se treba dati sve što Haag traži, odnosno, što traži tužiteljstvo, Hrvatska nije dužna dati. Dakle, Mesić je svojim dilanjem potkopao pozicije za koje se Hrvatska sporila u Haagu, dok Srbija i BiH, odnosno muslimanski dio politike u BiH ne daju dokumente koji terete Srbe i Muslimane ili koji bacaju drugačije svjetlo na optužbe protiv Hrvata. I sad ako smo ljudi a ne šovinisti ne možemo zamjeriti Srbima i Muslimanima što nisu tek tako davali svoje državne tajne okolo i time štitili svoje interese a bacali krivnju na druge, nego moramo zamjeriti našim veleizdajnicima koji su to činili i nama to upakirali i prodavali kao "težnju za istinom i pravdom" i sličnim djetinjarijama. Primjerice, u procesu protiv Stanišića i Simatovića, Srbija je uspjela zaštiti transkript koji ih tereti, dakle transkript njihova sastanka sa Šljivančaninom, Mrkšićem, Arkanom, Šešeljem i ostalima koji su sudjelovali u tom genocidnom pokolju u Vukovaru a koji se dogodio neposredno prije početka pokolja. Naravno, nije bilo "aktivista" koji su prosvjedovali protiv takve odluke Srbije da ne da transkript ili haškog suda da im dozvoli da ne daju taj dokument pozivajući se na žrtve. Ali avaj, da žrtve su Hrvati a za njih nema aktivista koji nose krpe s njihovim imenima. Isto tako, kao što smo vidjeli u izdvojenom mišljenju suca Antonettia, haški sud je u predmetu šestorke uspio od BiH ishoditi svega šest dokumenata. A Mesić ih samo u prvoj turi, u kojoj nije išao brijunski transkript, prema svjedočenju Williama Tomljanovicha haškog "eksperta za dokumente" na suđenju novinarima Rebiću i Marijačiću iz tadašnjeg Hrvatskog lista haškom tužiteljstvu odaslao 666 dokumenata, mahom transkripata s oznakom državne tajne u kojima se govori o stanju u BiH i iz kojih se onda trgaju rečenice iz konteksta i montiraju presude. Kad završimo s Gotovinom, Kordićem, Blaškićem i svim tim predmetima s kojima se valja upoznati kako bi se steklo predzanje za pračenje ovog našeg konkretnog suđenja Prliću, Praljku, Petkoviću, Čoriću, Stojiću i Pušiću pokazat ćemo kako se to trgalo i montiralo. Sad se vratimo još na Mesićevo dilanje. Hrvatska je 1996. godine donijela Ustavni zakon o suradnji s MKSJ u Den Haagu:
Citirat ćemo članke 2. i 3. Članak 2.Nositelj suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom u ime Republike Hrvatske je Vlada Republike Hrvatske.Vlada Republike Hrvatske može svojom odlukom osnovati posebna tijela radi obavljanja poslova suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom. U odluci o osnivanju takvog tijela pobliže će se odrediti njegove zadaće i ovlasti.Državna tijela Republike Hrvatske surađuju s Međunarodnim kaznenim sudom putem Vlade Republike Hrvatske, ako Vlada Republike Hrvatske ne odluči drukčije. Suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom odvija se na hrvatskom jeziku, a iznimno i na jednom od službenih jezika Međunarodnoga kaznenog suda.Članak 3.Zahtjev za suradnju ili izvršenje pojedinih odluka Međunarodnoga kaznenog suda dostavlja se Vladi Republike Hrvatske.Zahtjevu za suradnju ili izvršenje odluke Međunarodnoga kaznenog suda Republika Hrvatska udovoljit će ako je zahtjev ili odluka utemeljena na odgovarajućim odredbama Statuta i Pravila o postupku i dokazima Međunarodnoga kaznenog suda i ako nije u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske.Zahtjev za suradnju i izvršenje odluke Međunarodnoga kaznenog suda, koji udovoljava zahtjevima iz stavka 2. ovoga članka, Vlada Republike Hrvatske dostavlja nadležnom državnom tijelu radi izvršenja.
Dakle, još 1996. godine u Ustavnom zakonu stajalo je da sva suradnja mora ići preko Vlade, i da je Vlada ta koja odobrava ili ne odobrava haške zahtjeve. Ovlasti za samostalno slanje dokumenata u Haag nije imao ni Predsjednik Tuđman pa ih ne može imati ni Mesić, koji je ovdje prekršio proceduru Ustavnog zakona o suradnji s haškim sudom. Nakon Nepravomoćne presude Gotovini taj Mesićev protuustavni, protuzakoniti i veleizdajnički čin pokušao je relativizirati Ivo Josipović tvrdnjom kako "nije bitno je li se poštovala ustavna procedura, nego je samo bitno da nešto nije falsificirano. Time je Josipović zapravopotaknuo bezakonje jer je Mesić osim kršenja Ustavne procedure prekršio i tadašnje članke 131. 144. 146. Kaznenog zakona RH.I onda je naknadno Račanova Vlada "oprala" odnosno naknadno ozakonila tih 666 transkripata koje je Mesić u prvoj turi odaslao u Haag. Dat ćemo cijelu izjavu tadašnjeg podpredsjednika Vlade Dražena Budiše:
Međutim i nakon tog "pranja" transkripata Mesić opet nezakonito šalje dokumente među kojima i brijunski transkript. Taj dokument ozakonila je tek Vlada Ive Sanadera 1. veljače 2005. godine, a u svijetlu te činjenice pružamo dokaz zbog kojeg smatramo da je to Mesićevo djelo veleizdaja. Naime, prvi put u uporabi pred sudom, iako dokument nije deklasificiran i ozakonjen od Vlade RH upotrijebili su Slobodan Milošević u svojoj obrani, te Branislav Tapušković koji je u slučaju Milošević bio u ulozi "prijatelja suda" koji je zastupao Vladu Republike Srbije. To se dogodilo 26. lipnja 2003. godine, prilikom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva Petera Galbraitha, i opet 4 dana poslije, u protuispitivanu svjedoka tužiteljstva, sad već pokojnog hrvatskog generala Imre Agotića. Protuispitivanje Galbraitha 26. 6. 2003.
Imamo spominjanje Brijuna i sastanka od 31. srpnja na stranicama 23144, 23193, 23198, 23199, 23201 itd Protuispitivanje Agotića, 30. 6. 2003.Spominjanje brijusnkog sastanka na 23408. 23412, itdBudući da je obrana generala Gotovine dobila brijunski transkript legalnim putem, dakle preko Vlade nakon 1. veljače 2005. to slobodno možemo reći da je obrana Slobodana Miloševića raspolagala brijunskim transkriptom najmanje godinu i pol dana prije obrane generala Gotovine, a da je tim istim dokumentom Vlada Republike Hrvatske raspolagala najmanje godinu i pol nakon Vlade Republike Srbije. A to je po nama deifinicija veleizdaje. O tim Mesićevim rabotama s dokumentima mogla bi se napisati knjiga, ali zasada ćemo se zadržati na ovim činjenicama. Nakon toga bloka s transkriptima koji je odrađen površno i kratko, na naćin da se relativizira Mesićev veleizdajnički čin pojavljuje se Florance Hartmann koja je rekla da je Hrvatska provodila politiku etničkog čišćenja, opet ponavlja stvari koje su pale već u prvom stupnju, a zatim nadodaje i stvari koje su pale na drugom stupnju, poput zakona o privremenom korištenju imovine izbjeglih Srba. Zanimljivo je to, da svi ti koji su vršili mobing nad hrvatskim narodom tražeći od nas da poštujemo Haag i haške presude sad ni sami ne priznaju pravomoćnu hašku presudu.
Ne priznaje je ni Zovko jer to što je palo na sudu on ponovo gura u eter a zatim sve "pojačava" s glavnim urednikom Pupavčevih novosti Đikićem koji je izrekao jednu nevjerojatnu, morbidnu i bestidnu laž. Glavni urednik srpskih novosti nadovezujući se na Hartmann govori kako hrvatska vlast tada dovodi ljude iz BiH i nastanjuje ih u srpske kuće. E to se zove nijekanje zločina, nijekanje činjenice da je oko 350 do 400 tisuća Hrvata moralo iseliti iz BiH što od najezde i agresije Srba, što od najezde i agresije Muslimana.Otprilike pola su protjerali i etnički očistili Srbi a pola Muslimani. Đikić prikriva etničko čišćenje i masovne zločine nad Hrvatima iz BiH počinjenima od strane Srba i Muslimana i u isto vrijeme optužuje hrvatsku politiku da je ona te ljude dovela u Hrvatsku. Prizemno, bolesno i jadno.
Zatim ide niz teza koje su zapravo nebitne, koje se tiču dnevne politike a ne samog procesa, i onda dolazimo na temu topničkih dnevnika.Naravno da u svezi s tim topničkim dnevnicima glavna stvar nije rečena, a ona ide ovaj put na sramotu HDZ-u na čelu a Jadrankom Kosor i Vladi RH na čelu s takvim HDZ-om. Tu nemamo ništa protiv što je Zovko oribao HDZ jer je HDZ u tom slučaju zaslužio ribanje. Pitanje je samo zašto Zovko nije oribao Jadranku Kosor do kraja, na način da je iznio cijelu istinu? A istina je da je raspravno vijeće u predmetu Oluja odbilo izdati sub poenu, dakle obvezujući nalog Hrvatskoj za dostavu topničkih dnevnika uz obrazloženje kako nema nikakvih dokaza da ti dokumenti uopće postoje. Međutim, glavni tužitelj Bramertz i dalje u Vijeću sigurnosti tvrdi da Hrvatska ne surađuje s Haagom, I umjesto da Hrvatska zatraži da se naš veleposlanik pri UN-u primi, i da pokaže taj pravorijek suda, jer je sud iznad tužiteljstva, i da se tu kao država sučelimo i ako treba zakačimo s tužiteljem koji laže da Hrvatska ne surađuje, jer je to apsurdno. Budući da je Hrvatska i surađivala i "surađivala" s tužiteljstvom i sudom u većoj mjeri nego što je to bilo potrebno i regulirano s ona dva paragrafa iz presude Blaškić. Da apsurd bude veći, nama je taj negativan izričaj glavnog tužitelja na vijeću sigurnosti značio usporavanje procesa ulaska u EU, jer nam ta EU nije htjela zatvoriti poglavlje o pravosuđu u pregovorima s EU.
Međutim, još jedna priča koju bi Zovko, da je pravi novinar a ne montažer s (jugo)komunističkom pozadinskom ideologijom pokazao je kad je obrana generala Gotovine tražila od administracije EU dnevnike PMEZ-a iz doba Oluje. PMEZ su europski promatrači. Administracija EU ih nije htjela dati pa ih je obrana Gotovine dala na sud i tražila sub poenu. Sudsko vijeće je izdalo sub-poenu EU uz obrazloženje kako je obrana Gotovine podastrla dovoljno dokaza da ti dokumenti zaista postoje u arhivi EU-a. EU taj uvjet nikad nije ispunila. Ista ta EU koja je nas, čiji su veleizdajnici poslali u Haag čak i wc papir iz ureda predsjednika Tuđmana optuživala da ne surađujemo odbila je surađivati s haškim sudom čak i uz obvezujući nalog!I to obvezujući nalog kojeg je sudac Orie slao tri puta, a oni i nakon trećeg puta govorili kako ti dokumenti - ne postoje:
To su pak EU - licemjeri. A Jadranka Kosor je pod pritiskom takvih kojima se uz sva nabrojana sredstva koja su joj bila na raspolaganju nije znala oduprijeti, nego je nastavila proganjati Marina Ivanovića i ostale kojima su nacrtane mete na leđima, pa se u tom kolopletu kao kolateralna žrtva opet našao Rahim Ademi, koji je ovaj put samo bio preplašen, ne i izmanipuliran. Ovaj put je Ademi s pravom prikazan kao žrtva, i u toj njegovoj priči sve je istina, pa i ono da ga je Ljubo Česić Rojs, znajući da ih se prisluškuje, nazvao Ademija i pitao ga iz zafrkancije "zašto je topničke dnevnike ostavio u masliniku" i nemojte misliti da policija nakon toga nije došla u pretres maslinika. To je sve istina i to je sramota tadašnje Vlade, sramota HDZ-a i jedina dionica u kompletnoj priči o Anti Gotovini u kojoj je HDZ odigrao negativnu ulogu u odnosu na sam haški proces.
Druga negativna uloga HDZ-a ona je kad je za vrijeme Ive Sanadera pod pritiskom MI-6 koje su u Hrvatsku dovele perjanice SDP-a iz Vlade prije Sanaderove, pa ih je Sanader naslijedio i nije ih se znao rješiti, pa se doveo u situaciju da mora vršiti pritisak ne samo na Gotovinine prijatelje nego i na obitelj. Znamo da su nezakonito umirovili Dunju Zloić-Gotovina, da su jednom došli u pretres Dunjinog stana ujutro i da su bili toliko uživljeni da je čak i jedan Žarko Puhovski na televiziji govorio da su Dunji i malom Anti, sinu generala Gotovine povrijeđena ljudska prava i da su ti policajci koji su ušli u stan u pretres mogli imati bar malo takta da sačekaju da djete ode u vrtić, a ne da mu još prijete majci pred njim i nabijaju mu šokove.
Međutim, mi smo ovdje spremni iznijeti jednu tezu s kojom se možda mnogi neće složiti ali mi znamo da je riječ o činjenici i spremni smo braniti tu tezu. Osim ovoga maltretiranja Gotovininih prijatelja i obitelji po naputku i pritiscima MI-6, što je jedna dimenzija koja neme veze s pravnim djelom procesa u Haagu, mi tvrdimo da je od svih političara od 2000. godine naovamo na najvišim funkcijama (predsjednik, premijer, predsjednik sabora) čisto u pravno-procesnom smislu, u smislu pomaganja obrani, najmanji negativac odnosnonajpozitivnija osoba upravo Ivo Sanader! Pošto će se mnogi nakočoperiti na ovu tezu pokušat ćemo kroz samo dva primjera objasniti stvari.
Prvi primjer je bio kad je Račanova Vlada davala haškom tužiteljstvu dokumente za procesuiranje Gotovine, pa je obrana generala Gotovine tražila da i njoj daju te iste dokumente, Vlada, a prije svih Ivica Račan i Goran Granić koji je bio šef Vladinog ureda za suradnju s Haagom nisu htjeli dati te iste dokumente. Njihovo obrazloženje bilo je da je "Gotovina u bijegu, zbog čega nije stranka registrirana pred sudom, i zato njegova obrana ne može dobiti dokumente". To je čista glupost, jer taj "argument" je izmišljen i to je bilačista destrukcija obrane generala Gotovine koja je zbog toga podnijela tužbu na sudu. Međutim, premdet nije rješen a u studenom 2003. godine HDZ se vraća na vlast i Vlada Ive Sanadera odmah, i bez ikakvog odlaganja daje obrani generala Gotovine sve dokumente, bez puno pompe, i bez previše hvalisanja. Račan i Granić naime su govorili kako će im iz EU i iz Haaga prigovarati ako daju obrani dokumente, a upravo to što Sanaderu nitko izvana nije prigovorio zbog toga je dokaz da su vjerovatno Račan i Granić namjerno opstruirali obranu.Naravno, Zovko ništa od toga nije spomenuo.
Drugi slučaj smo već naveli u ranijim bilješkama, a to je bilo kad je Sanaderova Vlada donijela odluku da se obrana financira iz državnog proračuna na što je bilo prigovora iz SDP-a a najglasnija u tim prigovorima bila je Ingrid Antičević Marinović.
Navedimo i treći slučaj, gdje je Sanader "smanjio prednost" koju su tužiteljstvu dali Račan i Goran Granić, kad je na žuganje Carle Del Ponte da Hrvatska Vlada ne daje dovoljno dokumenata MORH-a Sanader dao nalog da se šalje cijela hrpa nebitnih dokumenata koji nisu ni bili zaštićeni, odnosno recimo dokument iz 1993. godine u kojem Mile iz Otočca traži od brigade 20 pari čizama i slične koji ne mogu naštetiti obrani ali sunaštetili tužiteljstvu jer su gubili vrijeme pregledavajući bezvrijedne papire, ogromnu hrpu spama. Dakle, Sanader nikad nije naštetio obrani u postupku, ali osim ova tri primjera ima još niz primjera iz kojih se vidi da nijedan premijer, predsjednik ili predsjednik sabora od 2000. naovamo nije dao vjetra u leđa obrani kao Sanader, pa vi dragi čitatelji mislite o tome što hoćete.
S druge strane imamo Mesića koji je i par dana prije nepravomoćne kao i par dana prije pravomoćne presude napada Crkvu zato jer se priključila braniteljima u molitvi za pravednu presudu, koji od prve dila dokumente, koji je od 2000. do 2002. godine u službenim predsjedničkim govorima od Švicarske do Kine govorio kako je cilj Oluje i Franje Tuđmana bilo etničko čišćenje i svođenje Srba na 3%, koji je uspoređivao Gotovinu s Bin Ladenom, koji je govorio implicite da je Gotovina okrvavio ruke sramoteći hrvatsko ime, koji se i nakon presude skupa s Budimirom Lončarom preko udruge i-fimes obračunavao sa sucem Meronom jer je po njemu donio "anticivilizacijsku presudu" i da dalje ne nabrajamo što je sve počinio Mesić, jer nam je tekst ionako dug, čitatelji ne vole duge tekstove, a o Mesićevim i Zovkovim lažima, podvalama, obmanama, obrtanju teza itd, mogla bi se napisati ne knjiga, nego čitava knjižnica.
Glavni cilj ovog pamflet-serijala je aboliranje zločina Stjepana Mesića, sakrivanje radnji bitnih za proces a isticanje nebitnih radnji poput Petračevih tapeta ili Kosoričine spavačice.
Pamflet-serijal je iskorišten i da se pošalje poruka Gotovini da ako slučajno on inicira progon Mesića zbog toga što je zbog njegovih veleizdajničkih rabota morao nevin robijati 7 godina u haškom pritvoru, da bi onda i oni mogli pokrenuti procesuiranje "jataka" a i možda Gotovinino "krivotvorenje službene isprave".
Pamflet-serijal je tu da propituje oslobađajuću narav haških presuda, jer i pri kraju ove zadnje epizode imamo glavnog urednika Pupavčevih novosti koji tvrdi kako su "Gotovina i Markač odgovorni van svake sumnje". Baš je tako rekao, nije rekao čak ni "van razumne sumnje" nego "van svake sumnje". A sve unatoč tome što je sud donio odluku da su i Gotovina i Markač nevini van razumne sumnje.
Pamflet-serijal je stoga iskorišten i kako bi nam oni koji su nam godinama skakali po glavi da moramo poštovati haški sud, sad sami prestali uvažavati odluke tog istog suda, žaleći i slineći nad oslobađajućom presudom, žaleći i slineći što, kad već nije prošao glavni actus reus UZP-a, odnosno nezakonito granatiranje, nije bar prošlo ono s incidentima nakon Oluje.
Pamflet-serijal iskorišten i u dnevno-političke svrhe za sotonizaciju HDZ-a i prije svih Tomislava Karamarka, ali o tome ne ćemo, on je živ i zdrav pa nek se on samo o tome brine. Mi ćemo se ovdje brinuti samo za one koji se ne mogu braniti u eteru zbog toga što više ili nisu živi, ili su u zatvoru, ili su nakon zatvora pod nekim mjerama uvjetne slobode pa ne smiju slobodno govoriti itd.
Pamflet-serijal je na kraju krajeva napravljen da pošalje subliminalnu poruku površnim ljudima i ljudima koji su iz ovog ili onog razloga manje otporni na manipulacije. Pamflet-serijal koji je trebao iz jednog djela biti prikazan 16. studenog i koji bi bio na tragu članka Snježane Pavić ujutro tog istog dana u Jutarnjem listu, nakon presude prenamjenjen je iz političkog pamfleta u kojem bi Tuđman, Šušak, Gotovina i Markač bili prikazivani kao ultimativni zločinci u pamflet s ciljem kontrole štete.
Dakle, tipičan, bijedni, plitki i površni, manipulatorski uradak u stilu UDB-e od strane najpoznatijeg hrvatskog montera i falsifikatora Hrvoja Zovka. I zato ćemo mi tu priču završiti opet s poveznicom koja Zovka, Mesića,. Đikića, Peratovića, Kovačevića i slične najviše žulja, poveznicom na oslobađajuću presudu za Oluju u kojem je navedeno kako nikad niti jedno razumno vijeće nikad ne bi moglo zaključiti ono čime su nas od 2000. godine do 16. 11. 2012. godine sustavno bombardirali razne Zovke, Latino, Ladišići, Mesići, Pusići, Pavićke, Butkovići, Jergovići, Pavičići, Dežulovići, Tomići, Ivančići, Makovići, Grdešići, Josipovići, Goldštajni, Đikići, Krile, Pavelići, Matijanići, Jadrijevići-Tomasi, Teršeličke,. Saranavke, Kruhonjice, Mažići i ostali koji su se pokazali kao obični srednjovjekovni huškači i pripadnici rulje koja iz mržnje želi razapeti nevine ljude. Evo im pa neka pate!
http://www.icty.org/x/cases/gotovina/acjug/bcs/121116.pdf
Izvor : FB stranica "Šestorka Herceg-Bosna"
Izvor : FB stranica "Šestorka Herceg-Bosna"
Nema komentara:
Objavi komentar