Dakle, nakon što je 1991. godine teritorij BiH služio da bi preko njega banjalučki, užički, podgorički i ostali korpusi tzv. JNA napadali Republiku Hrvatsku, nakon što su napadnuti Hrvati u BiH u općini Ravno, te nakon što su Srbi u BiH, koji su najprije osnovali tzv. "Srpsku Republiku BiH" koja je kasnije preimenovana u Republiku Srpsku te tako nastavili činiti isto što su učinili Srbi u Hrvatskoj kad su osnovali tzv. Srpsku Autonomnu Oblast Krajinu koju će kasnije preimenovati u Republiku Srpsku Krajinu bili spremni za rat, u ožujku/travnju 1992. godine počinje prvi val srpske agresije na BiH koji se podudara s drugim valom agresije na Republiku Hrvatsku. To je najbolje slikom i kratkim tekstom objašnjeno na idućoj poveznici:
Treba reći i da je takozvana Sao Krajina već 1991. anektirala Uništa, općinu koja se nalazi na zapadu BiH, a i to se kao i etničko čišćenje općine Ravno dogodilo prije nego što je Alija Izetbegović rekao da "to nije njihov rat". Inače, Alija Izetbegović kao i njegov sin Bakir koji su po svom vlastitom priznanju Jahići, porijeklom iz Srbije
Taj Alija kao i Bakir bilu su međi onima koji su Predsjednika Tuđmana i Republiku Hrvatsku optuživali za nekakvu "dvostruku i ambivalentnu politiku". Iako slično tvrde sadašnji i bivši Predsjednik RH dokazi i sve što budemo redili ovdje pokazat će da je takva teza teška glupost i da je Hrvatska jedina imala dosljednu politiku u BiH i prema BiH. S druge strane, Izetbegović je vodio ne dvostruku, nego četverostruku politiku, ovisi o tome koji klan je utjecao na njega. Prva Izetbegovićeva ideja bila je ostanak jugoslavije, makar i u obliku asimetrične konfederacije kakvu su tada, 1991. godine prije internacionalizacije jugoslavenske krize nudili Izetbegović i makedonski predsjednik Kiro Gligorov. Alija je to smatrao maksimalističkim ciljem, jer Alija Izetbegović. bez obzira što ga neki svrstavaju u nacionaliste i nacionalne fanatike on to nije bio, on je bio vjerski islamistički fanatik, i njemu je bilo važno da što više muslimana živi u istoj državi, i zato je za njega ostanak jugoslavije bio rješenje koje će na okupu zadržati ne samo muslimane iz BiH, nego i one sa Sandžaka, Kosova, Makedonije, Crne Gore, kao i nekih rubnih područja Hrvatske gdje ih ima u značajnijem broju. Dakle, prva politika Izetbegovića je da ostane jugoslavija onakva kakva je i bila.Druga politika Izetbegovića je bila da ostane bilo kakva jugoslavija, makar i kao labava konfederacija.Treća politika Izetbegovića je bila unitarna BiH pod potpunom dominacijom Muslimana kao naroda i islama kao vjere. Četvrta Izetbegovićeva politika bila je stvaranje islamske državice unutar BiH u trokutu Sarajevo-Zenica-Tuzla s tendencijom širenja na teritorij općina u kojima su većinu činili Hrvati.Kombinacija ove treće i četvrte Izetbegovićeve politike u najkraćem, dovela je do muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH.
Ove četiri politike koje je vodio Izetbegović su bile vremenski stupnjevane otvoreno, odnosno vođene su u etapama. Kad je Alija kao pragmatičan političar vidio da onakva jugoslavija ne može opstati predlagao je labavu konfederaciju. Kad je vidio da nikakva jugoslavija ne može opstati, zalagao se za unitarnu BiH. Kad je vidio da ni to ne može proći zalagao se za islamsku državicu unutar BiH. No, nije rečeno da se te politike nisu preklapale. U svibnju 1991. godine, dakle kad Alija tek lagano počinje uviđati da će jugoslavija teško opstati u onom obliku u kojem je postojala, nakon ubojstva hrvatskih redarstvenika, nakon događaja u Splitu, tenkova u Pologu itd., dakle u vrijeme dok će on i Gligorov predlagati asimetričnu konfederaciju, dogodio se jedan telefonski razgovor u kojem Radovan Karadžić telefonom izvješćuje Slobodana Miloševića o svojim razgovorima, pregovorima i dogovorima s Alijom Izetbegovićem:
Dokaz je uveden u sudski spis u predmetu Karadžić. U tadašnjoj muslimanskoj politici u BiH bilo je nekoliko različitih struja koje su podržavale ovu ili onu Izetbegovićevu politiku. Tu su bili Izetbegovićevi stari suborci prije svih Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić koji su bili skloni bližoj suradnji sa Srbima nego s Hrvatima, iako je upravo Adil Zulfikarpašić bio jedan od onih koji je vezivao hrvatske i muslimanske zastave zajedno. To je valjda tipično za njih, jedno govore, drugo misle, treće čine. Treba reći da su se ova dvojica dosta rano razišli s Izetbegovićem, iako se to može gledati i kao taktički potez zbog nekoliko razloga. Ta dvojica su izlaskom iz SDA osnovalo MBO što ja akronim za muslimansko-bošnjačka-organizacija. Tad se prvi put na taj način uvodi pojam "bošnjak" u informacijski prostor kao pojam koji bi trebao predstavljati bosanske Muslimane i sve one koji su spremni živjeti u državi kojom oni upravljaju. Međutim, kao što smo već vidjeli, i nakon tog "razlaza" Izetbegović je slao Filipovića na pregovore s Radovanom Karadžićem posljedica čega je bio tzv "historijski sporazum između Srba i Muslimana" od 2. kolovoza 1991. godine. Dakle, Alija je svakako htio kanal prema Srbima, ali ne skroz otvoreno, nego "ispod žita", taman u njegovom stilu. Druga vrsta političara kakvi su se pojavljivali među muslimanskim narodom su tzv. "sandžački klan" koji je djelom projugoslavenski, a djelom unitarno-bošnjački. Karakteriziraju ga likovi poput Ejupa Ganića, ali i Sefera Halilovića ili Zulfikara Ališpage, inače notornog ratnog zločinca. Ideju unitarne i "građanske" BiH podupirao je čvrsto i Haris Silajdžić, a da to bude građanska država zapadnog tipa zagovarao je Muhamed Šećirbegović, zvani Muhamed Šaćirbej. američki državljanin porijeklom iz BiH koji je bolje govorio engleski nego hrvatski i koji je bio jedan od rijetkih ljudi s kojima se tamo dalo razgovarati dok je bio ministar vanjskih poslova BiH. Možda upravo zbog toga, jer se s njim moglo razgovarati, on je bio brzo maknut s te pozicije. Zatim je tu jedna struja koja je važna, možda čak i najvažnija, odnosno ne možda nego sigurno najvažnija u tadašnjoj politici BiH, a to je takozvana arapska struja koja je dobrim djelom financirana od terorističkih organizacija poput Al-Quaide, Gama-Al-Islamie, koja je bila uvezana s iranskom revolucinarnom gardom i sličnima i bila je utjelovljena u braći Čengić, Hasanu i Muhamedu, To sve skupa čini jedan komplot kojeg ćemo mi ovdje razotkrivati u vremenu koje slijedi, jer se te politike kao i pojedinci koji stoje iza tih politika na nekim mjestima sukobljavaju (što je recimo jedan od razloga zbog kojeg je Alija Izetbegović smjenio s dužnošti komadanta generalštaba Armije BiH Sefera Halilovića u lipnju 1993. godine) a na nekim mjestima surađuju, pogotovo kad se radi o etničkom čišćenju s elementima genocida koji je počinjen nad Hrvatima Srednje Bosne i u dolini rijeke Neretve.
Međutim, sve te frakcije muslimanske politike nisu ni prstom mrdnule da se organiziraju i suprostave prvom velikom valu sprske agresije na BiH. Borbe u BiH zapravo su počele još u ožujku 1992. godine između Hrvata i Srba u Bosanskoj Posavini. Otada do pada Posavine prošlo je više od 7 mjeseci. Pa ipak, unatoč toj sedmomjesečnoj hrabroj obrani Posavine protiv puno jačeg i namdoćnijeg srpskog agresora, neki krugovi, pogotovo Muslimani, jugoslaveni, kao i svi oni kojima odgovara da se šire laži, tvrde kako je Posavina prodana. To je išlo čak dotle da je jedan Musliman, koji je koristio nick "Podrinjac" na you tube stavljao video-materijale i komentare o "Prodaji Posavine", pa ga je jednom jedan naš admin upitao kako to da je Posavina koja se branila junački 7 mjeseci "prodana" dok njegovo Podrinje, koje se nije branilo niti 7 minuta "nije prodano", te je nakon toga smanjio doživljaje. Uglavnom, i pad Posavine je jedna od tema koju ćemo obraditi u vremenu koje je pred nama. Ono što je sad jedino bitno, to je da je u osvit muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH situacija na bojišnici Hrvatske i BiH izgledala ovako:
Na ovom zemljovidu, narančasto-smeđom bojom označena su područja unutar BiH koja su okupirali Srbi, dok su crvenom bojom označena područja unutar RH koja su okupirali Srbi. Ovo je karta svih karata, mapa svih mapa, zemljovid svih zemljovida. Ako se ovo ne uzme u obzir, nikad se neće moći dati realan prikaz rata u BiH, pa tako ni onog građanskog između Hrvata i Muslimana. Admiral Davor Domazet Lošo, najveći autoritet na polju strategije u ratnom djelovanju ne samo u Hrvatskoj nego i šire, iznio je jednu tezu koja je vrlo zanimljiva i vrlo precizna, i koja razobličava sve one lovce u mutnom koji na sve moguće načine žele zataškati da je velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH ono što je generiralo sve nedaće koje su se događale na području obje države. Admiral Domazet tvrdi, i to s potpunim pravom, kako nema dva rata, jedan u Hrvatskoj a drugi u BiH, jer je to sa stajališta strategije jedan te isti rat, u kojem je glavni akter Srbija i velikosrpska politika stvaranja velike srbije na zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. A svi mi ostali, Hrvati, Muslimani kao i ostali nesrpski narodi koji u Hrvatskoj i BiH žive, kao i Srbi lojalni RH odnosno BiH, smo žrtve takve politike i strateškog vojnog napada. Vojni plan kojim je JNA napala Hrvatsku 1991. godine zove se "Operacija RAM". To nije nimalo konspirativno, budući da u srpskom jeziku riječ "Ram" zapravo znači "okvir". Dakle, njihov plan bio je napadom na Hrvatsku storiti ram, odnosno okvir, koji će popuniti prvim valom agresije na BiH i drugim valom agresije na RH, kako je prikazano na slici u prvoj poveznici u ovom tekstu. Taj ram, odnosno okvir je trebao doseći do spomenute crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, a ako ne skroz do te crte onda što bliže njoj. Oni su najveći dio tih svojih zadanih ciljeva i ostvarili, a to što ih nisu ostvarili u stopostotnom obujmu zasluga je samo hrabrih hrvatskih branitelja i mudrog vodstva Vrhovnog zapovjednika OSRH Doktora Franje Tuđmana. Najmanje uspjeha četnici i jugokomunisti imali su na potezu Sunja-Novska, koje su, kao što samo već spomenuli, branili i Ante Gotovina i Slobodan Praljak. Prilikom drugog vala agresije na Hrvatsku, u travnju 1992. godine preko Livna i Mostara opet su slomili zube, i opet su im na put stali Gotovina u Livnu a Praljak u Mostaru. Godinama kasnije, Ante Gotovina bit će utjelovljenje optužnice protiv Hrvatske za zločinački poduhvat u Hrvatskoj, a Praljak isto tako utjelovljenje optužnice protiv Hrvatske za zločinački poduhvat u BiH. Slučajno? U vremenu koje slijedi čitat ćete i o tome, i vidjeti da je tih "slučajnosti" ipak malo previše, i da su se sve te "slučajnosti" uvijek događale na štetu hrvatskog naroda, pogotovo u BiH. Još smo dužni prikazati zemljovid u kojem se vidi plan napada na Hrvatsku pod kodnim imenom "Operacija Ram", pa svatko od vas dragi naši čitatelji nek sam prosudi koliko je toga išlo preko BiH a koliko preko same Srbije, pa nek odvagne svatko za sebe je li Alija Izetbegović imao pravo dana 6. listopada 1991. godine izjaviti: "Ovo nije naš rat!"
Nema komentara:
Objavi komentar