Priča od kolege pod nadimkom "Master" , vezano je uz pad B.Broda 6.10.1992.
Krećemo na teren bez metka popune. Smješteni smo u Kričanovu. Položaji su nam negdje lijevo od muslimanskih Koliba (ne znam točno koje su HRV a koje MUSL), znam da je ispred nas nekakav kanal i ispred (lijevo) nekakav napušteni i neispravni bager. Moja satnija je imala 4 voda i u svakom oko 20-25 ljudi (onih koji su dobrovoljno išli na teren). Raspored je bio takav da je 1 vod bio na položaju, drugi u pripremi a treći se odmarao i vod za intervencije koji je uskakao bilo gdje je trebalo. Datume ne mogu spominjati jer ih ne pamtim, pokušati ću opisati ono što se dešavalo na našem dijelu odgovornosti.
Prvih dan-dva na crti, povremeno puškaranje, pokoja minobacačka mina doleti, imali smo par lakše ranjenih (ništa strašno). Treći dan (nisam siguran 100%) iz komande javljaju da je linija pukla negdje desno od nas (nekakva farma pilića) ispred Koliba, te traže da idemo u intervenciju. Krećemo, (naš vod za intervencije), vozimo se do par sto metara do porušene džamije u kolibama, i nastavljamo u borbenoj formaciji dalje (uz kuće), pretrčavamo nekakvu čistinu (u BiH se to zove «Meraja») i napredujemo uz pucnjavu prema tom pilićarniku.
Artiljerija radi ispred nas (ne znamo čija – ali gori zemlja), stižemo nadomak tog položaja uz vatru iz osobnog naoružanja i ulazimo u prve rovove. Neprijatelj se povukao, ali je puno krvi i komada kosti ostalo u pravcu u kom su se povukli (nekakav šumarak oko 50-ak metara ispred, išli smo i u taj šumarak ali nije bilo sudara u njemu, našli smo samo odbačenu opremu i municiju i jedam PM72 u njemu). Vratili smo položaje jedinici koja se povukla sa njih (namjerno neću spomenuti koja) i mi smo se vratili u svoju bazu. S obzirom, da sam dosta vukao nogu (posljedice ranijeg ranjavanja), teško mi je bilo fizički pratiti svoje prijatelje i zaostajao sam za njima 20-30 metara. Sjećam se dobro da su me dvojica mojih vojnika odgovarali da ih ne pratim jer se ne mogu izvući ako krene po zlu a odgovorio sam im da ako oni ginu ginem i ja (imao sam i osobni razlog jer su mi 2 brata bila ispred), jedan od te dvojice koji su me odgovarali da ne idem je poginuo 1993. drugi živi u BiH. 4. 5. i 6 dan je bilo relativno mirno na našem dijelu. Sedmi dan uhvatimo na vezi početak njihove akcije na kanalu Unka, kad su malim minobacačem digli jedinicu na tom pravcu. Javljamo komandi da prati tu frekvenciju, da se nešto dešava ali nema nikakvih reakcija.
Našoj jedinici je naređeno da sve što imamo od težeg naoružanja povučemo u svoju bazu u HR (Browninge 12.7 i MB60 mm) te da to i ostavimo tamo, što smo i učinili. Ponovo nas vraćaju u zonu «B» s ciljem da pokušamo održati položaj prema fric pavliku i rafineriji (kao na početku) što smo i učinili (ne kompletna jedinica već samo ljudi porijeklom iz BiH, čast pojedincima…koji nisu iz BiH). Imali smo samo lako naoružanje, pokoju bombu i par zolja.
Jačeg protuoklopa nismo imali, a druga strana je kretala. Nisu to ni bile nekakve borbe, ali neorganiziranost je činila svoje. Da, kiša je padala kao da se nebo otvorilo. Oko 21.30 dobili smo naredbu da se izvučemo s položaja, što smo i činili lagano i bez daljnjih žrtava. Neću navesti još neke stvari koje smo učinili pri izvlačenju jer nije mjesto ovdje da se priča o tome.
Uglavnom, bilo je prošlo 22.00 sata kada su moja i jedinica iz Brusnice (Đ.I) izašle preko mosta. S.B. je bio prazan (barem dio uz Savu), zauzeli smo položaje uz Savu (od mosta do KKK) i po gradu kupili vreće s pijeskom i pravili bunkere.
Provalili smo u podrum zgrade I.B.M (Đuro Salaj), i tu nas je bilo 30-40 u 3.05 sati kad je most otišao u zrak. Bio je to najteži udarac koji sam doživio u DR-u, a nisam sa tog područja…. Možda nastavim pričati nekada … a puno imam toga što se nakupilo… Opisao sam samo ono što sam osobno doživio sa svojim ljudima i na dijelu koji smo mi pokrivali.
Nema komentara:
Objavi komentar