utorak, 16. rujna 2014.

MEĐUNARODNI SUKOB vs. 17:3=5

Do sad smo na našoj stranici više puta najavljivali kako ćemo navesti primjere iz tri dosadašnja haška predmeta u kojima je haški sud rušio najelementarnije principe matematike, fizike i logike, a sve kako bi prvo de facto a u ovoj zadnjoj, zasad još nepravomoćnoj presudi i de iure osudio Hrvatsku za "agresiju na BiH". Nit koja je dovela do teze iz nepravomoćne presude Prliću, Praljku, Petkoviću,Stojiću, Čoriću i Pušiću, da je "Hrvatska poticala Hrvate u BiH na separatizam s ciljem aneksije djelova BiH koji su bili u sastavu Banovine Hrvatske" proteže se kroz tezu o postojanju međunarodnog sukoba u predmetima Blaškić, Kordić-Čerkez i Naletilić-Martinović. Dakle, ključna teza u čitavoj ovoj priči je teza o postojanju "međunarodnog sukoba između Hrvatske i BiH" odnosno da je Hrvatska bila u ratu protiv BiH.
Ta teza je besmislena, apsurdna, cinična, s onu stranu pameti, a da nije tužna bila bi smješna.
Postojanje međunarodnog sukoba po Stautu haškog suda uvjet je za primjenu članka 2.Statuta odnosno, ukoliko ne postoji međunarodni sukob optuženicima nije moguće suditi za kaznena djela opisana člankom 2. Statuta haškog suda a koji se odnosi na kršenje odredbi Ženevske konvencije iz 1949. godine. Ova premisa je vrlo važna, a koliko je važna opisat ćemo na primjeru generala Praljka.
General Praljak optužen je po 25 točaka optužnice. Proglašen je krivim po 20 točaka optužnice. Po točkama 4. i 5. optužnice proglašen je nevinim dok mu po točkama 14., 17., i 20. nije izrečena krivnja zbog „prakse suda o kumulativnosti“ odnosno zbog toga jer jeza djela opisana u tim točkama optužen u drugim točkama optužnice po drugim točkama statuta.
Dakle, general Praljak nepravomoćno je osuđen po točkama 1, 2, 3,  6, 7, 8, 9, 10, 11, 12,  13, 15, 16, 18, 19, 21, 22, 23,  24 i 25 dakle po  20 točaka optužnice. Od tih 20 točke 3, 7, 9,11, 13, 16, 19 i 22 ne bi bilo moguće izreći bez postojanja međunarodnog sukoba jer se ove točke optužnice odnose nakršenje članka 2. Statuta. Dakle, sruši li se teza o međunarodnom sukobu krivnja generala Praljka po ovih 8 točaka automatski otpada, a isto tako pruža pravo Blaškiću, Kordiću, Čerkezu, Tuti i Šteli da pred rezidualnim  mehanizmom haškog suda traže reviziju svojih presuda odnosno odbacivanja krivnje u onim točkama koje se odnose na kršenje članka 2,. Statuta.

Da bi se dokazalo postojanje međunarodnog sukoba potrebno je zadovoljiti određene standarde .Početkom rada ovog suda ti standardi bili su sadržani u predmetu Nikaragva protiv SAD-a, ali ih je u prvom procesu pred haškim sudom, u predmetu protiv bosanskog Srbina Duška Tadića haški sud dodatno proširio. Tako je stvorio praksu prema kojoj je za postojanje međunarodnog oružanog sukoba izdvojio dva testa, odnosno dva uvjeta od kojih je dovoljno da je jedan zadovoljen i sud tad proglašava oružani sukob međunarodnim. 
Prvi test je postojanje direktne vojne intervencije od strane druge države, u ovom slučaju Hrvatske.
Drugi test je postojanje sveobuhvatne kontrole jedne od zaraćenih strana od strane druge države. Ovaj drugi test odnosno uvjet ima dva poduvjeta, i da bi drugi test bio zadovoljen potrebno je dokazati da su zadovoljena oba poduvjeta. Ako je zadovoljen samo jedan poduvjet, ne može se tvrditi da je zadovoljen drugi test odnosno da je postojala sveobuhvatna kontrola. Ta dva poduvjeta su
1. planiranje, pripremanje i provođenje vojnih operacija od strane druge države u sporu
2. logistička potpora druge države jednoj od strana u sporu

Ono što mi tvrdimo to je da je van svake sumnje postojala logistička potpora od strane Hrvatske prema HVO-u, i tu nema nikakvog nesporazuma.  Tu valja dodati da je Hrvatska logistički podupirala i nastojanja Armije BiH, pa prema tome i u tom smislu, a pogotovo u svezi UZP-a to valja imati na umu. Međutim, mi tvrdimo da je apsurdno tvrditi da je Hrvatska, odnosno njene oružane snage, konkretno Glavni Stožer ili bilo koja druga instanca OSRH planirala, pripremala ili provodila vojne operacije umjesto HVO-a.
Prema tome, prvi test ne može biti zadovoljen s obzirom na činjenicu da nikad niti jedan pripadnik HV-a  nije sudjelovao u muslimansko-hrvatskom oružanom sukobu ako nije bio dragovoljac, a ne može biti zadovoljen ni drugi test jer su Glavni Stožer HVO-a i njima poređeni zapovjednici Operativinih zona HVO-a sami planiralil, pripremali i provodili svoje operacije u ratu s Muslimanima.
To je bilo jasno i haškom tužiteljstvu i haškom sudu, i zato su oni cijeloj ovoj priči dodali političku komponentu. Isto tako, oni su iskoristili i nazočnost snaga HV-a u BiH na bojišnici prema Srbima (Posavina, Popovo Polje, područje Livna) kako bi lovili u mutnom i prikazali to kao nazočnost HV-a odnosno vojnu intervenciju spram Muslimana. 
I to vam je cijela priča oko toga kako je došlo do kvalifikacije o postojanju međunarodnog sukoba.
Temom o međunarodnom sukobu kao najvažnijom temom bavit ćemo u cijelom nizu bilješki, a ovdje i sad ćemo pokazati samo neke od primjera koji vrijeđaju zdrav razum u tolikoj mjeri da slobodno možemo govoriti kako su neke druge stvari koje vrijeđaju zdrav razum a koje su se dogodile prema Hrvatima u BiH debelo nakon završetka rata i Daytonskog sporazuma povukle svoje konzekvence iz ovakvih odluka haškog suda.

Za početak,  uzet ćemo paragraf 130. u presudi generalu Blaškiću. Navodi iz tog paragrafa koji vrijađaju zdrav razum u potpunosti se oslanjaju na svjedočenje tajnog svjedoka II iz tog predmeta čiji idenitet se smije objaviti od 2005. godine. Riječ je, pogađate, o Stjepanu Mesiću. Budući da je tu tezu van svake sumnje srušio prof. Miroslav Tuđman mi ćemo (ponovo) ponuditi poveznicu na tekst u kojem su idiotske teze iz tog paragrafa razbijene do najsitnijih djelića:


Ovdje ćemo tek prepričati što se tu dogodilo. Prva teza je kriminalizacija dodjele državljanstva Hrvatima iz BiH. O tome kome će, kad, kako i pod kojim uvjetima jedna suverena država nekom dati putovnicu nije na nekom  međunarodnom kaznenom sudu da raspravlja. Tu je riječ o politici a ne o kaznenom pravu. Nema haški sud što propisivati ni Hrvatskoj niti bilo kojoj drugoj suverenoj državi pod kojim uvjetima će nekom dati svoje državljanstvo, a pogotovo kriminalizirati jedan takav čin, tvrdeći kako se iz toga vidi namjera aneksije teritorija druge države. U protivnom, mi možemo očekivati od stalnog međunarodnog kaznenog suda podizanje nove optužnice protiv bilo kojeg trenutnog političkog ili vojnog čelnika RH jer je nedavno hrvatsko državljanstvo dodjeljeno američkom košarkašu koji se zove Oliver Lafayette:

http://www.vecernji.hr/kosarka/oliver-lafayette-dobit-ce-hrvatsku-putovnicu-938811

Zamislite sad da tužiteljstvo ICC-a (njega valja razlikovati od ovog našeg ICTY-a) dakle stalnog međunarodnog kaznenog suda (budući da ICTY više ne smije zbog izlazne strategije podizati optužnice) ponudi, a sud prihvati tezu da se ovim činom "Amerikance usmjerava prema Hrvatskoj" te da je to "dio strategije prema kojoj Hrvatska hoće odcjepiti pa anektirati dio SAD-a", a kao dokaz ponude to da "Lafayette ionako nije neki košarkaš budući da je na utakmici Hrvatske i Filipina kod rezultata 73:71 za Hrvatsku promašio oba slobodna bacanja"?? Izgleda apsurdno? Čekajte, tek smo počeli nabrajati apsurde.
Dalje u tom istom paragrafu 130. kaže  da je "Jednim drugim zakonom dopušteno svih Hrvatima glasati na izborima u RH" a onda dalje izvlači iz toga teze o tome da su zastupnici dijaspore činili 10% Sabora (što je laž koja je ovdje manje bitna) te da su po tom zakonu u Sabor izabrana i dva člana HVO-a, Vice Vukojević i Ivan Tolj (što je također laž koja je manje bitna)  itd.
Ono što je bitno u cijeloj priči jest da je zakon o kojem se govori, a to je Zakon o glasovanju dijaspore kakvog imaju sve zemlje svijeta koje imaju dijasporu (osim totalitranih država u kojima nema izbora) donesen 20. rujna 1995. Prvi idući izbori koji su održani po tom zakonu i na kojima je glasovala dijspora održani su 29. listopada 1995. (Izvor:http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_parlamentarni_izbori_1995.) 
S druge strane, ovi izbori o kojima se ovdje govori održani su u 2. kolovoza 1992. godine. (Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_parlamentarni_izbori_1992.)
Dakle, sve ovo dalje što proizlazi iz ovog kršenja zakona fizike, matematike i logike nije ni bitno, jer je jasno da zakon koji je donesen 20. rujna 1995. ni na koji način ne može utjecati na sukob koji je završio Washingtonskim sporazumom od 18. ožujka 1994. A pogotovo ne može utjecati na izbore održane u kolovozu 1992. godine. 
Dakle, ogoljeno do kraja, Mesić i tužiteljstvo tvrde a sud prihvaća da se događaj iz 1995. godine dogodio prije događa iz 1992. godine. Toliko o tome.


Idemo dalje, na drugi primjer.  Tu ćemo citirati navod iz paragrafa 137. Presude u predmetu Kordić-Čerkez:

137. Predsjednik Tuđman je 1991. i sam priznao g. Ashdownu, britanskom političaru, da se on i  Milošević slažu oko toga kako bi međusobno podijelili teritoriju Bosne i Hercegovine, iako je u to vrijeme porekao postojanje formalnog sporazuma.


Ovo je pargaraf koji ima još teksta kojeg možete vidjeti kad otvorite link, ali postoji samo jedna referenca a to je referenca broj 159 koja nas vodi do dokaznog predmeta DP Z2486 odnosno na skicu Ashdownove salvete. Temu Ashdownove salvete posebno ćemo obraditi, tako da sad nema potrebe za tom skicom. Ono što je u ovoj priči bitno jest to da Ashdown nije svjedočio u predmetu Kordić-Čerkez već u predmetu Blaškić i sudac Richard May i njegovo vijeće pozivaju se upravo na to svjedočenje: "U predmetu Blaškić g. Ashdown je posvjedočio da je na njegov zahtjev predsjednik Tuđman na jelovniku jedne večere nacrtao kartu BiH koja  pokazuje predloženu liniju podjele."

E sad, idemo na paragraf 106. Presude u predmetu Blaškić:

106. Težnje Franje Tuđmana za pripajanjem “hrvatskih” područja Bosne nastavile
su se očitovati za čitavo vrijeme sukoba. Dana 6. maja 1995. predsjednik Tuđman je na jednoj večeri, na kojoj je sjedio do Paddyja Ashdowna, predsjednika Liberalnedemokratske stranke Velike Britanije, kojeg je tužilac pozvao kao svjedoka, jasno potvrdio da Hrvatska ima teritorijalne pretenzije prema Bosni.


O čemu se ovdje radi? Nakon svjedočenja Paddya Ashdowna, te nakon izricanja nepravomoćne presude generalu Blaškiću kojom je on osuđen na 45 godina zatvora, profesor Miroslav Tuđman sastavio je jednu kratku knjižicu koja se zove "Priča o Paddyu Ashdownu i njegovoj salveti". U toj kratkoj knjižici profesor Tuđman temeljito razobličuje laži koje je Ashdown ispripovjedao u svom svjedočenju u slučaju Blaškić.
Najjača i neoboriva teza u toj knjižici bila je ta da je čak i ako uzmemo u obzir da je sve što je rekao Ashdown istina (iako je sve totalna laž) kako može nešto što je navodno predsjednik Tuđman nacrtao 6. svibnja 1995. godine (kad su se u Londonu sastali razni svjetski državnici i političari obilježavajući 50 obljetnicu pobjede nadnacizmom i fašizmom) biti dokaz namjere za sudjelovanje u oružanom sukobu koji je završio potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994. godine odnosno 14 mjeseci prije nastanka te famozne salvete? Dakle, očito je da je raspravno vijeće u slučaju Blaškić koje je vodio sudac Claude Jorda i drugi put u svojoj presudi poništilo zakone matematike, fizike i elementarne logike. A sudac May se nije trebao praviti Englez budući da on jest Englez, i samo je taj događaj iz 1995. godine "prebacio" u 1991. godinu, nadajući se valjda da to nitko neće primjetiti!!??
To je kao da recimo Mate i Šime igraju šah. I Mate razvaljuje Šimu koji je pred porazom, jer je očito da će ga Mate svojim idućim potezom matirati kraljicom. I onda Šime dođe i ukrade kraljicu s ploče, strpa je u džep i nada se da Mate  to neće primjetiti.
Žalosno je što to nitko iz vodstva hrvatske države nije primjetio. Ali zato mi jesmo, jer kao što rekosmo: nama ništa ne promiče!!


Idemo odmah na slijedeći primjer, predmet Naletilić-Martinović , u kojem je predsjednik raspravnog vijeća notorni Liu Daqun. Riječ je o dva vezana paragrafa, a to su paragrafi 200. i 201.
Najprije ćemo citirati navode iz ova dva paragrafa:

200. Vijeće je nadalje uvjereno da je Republika Hrvatska sudjelovala u organizaciji, planiranju ili koordinaciji vojnih operacija vođenih u kontekstu sukoba između HVO-a i ABiH. Nema sumnje da su Republika Hrvatska i HZ-HB imale isti krajnji cilj, a to je priključenje hrvatskih provincija Bosne i Hercegovine jedinstvenoj hrvatskoj državi. U tom smislu Vijeće podsjeća na riječi samog predsjednika Tuđmana na sastanku održanom 22. oktobra 1993:
Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava - rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica Hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane tada, oni položaji, koji su, onaj teritorij, koji je HVO tamo držao. (...) Opća politička situacija je takva da danas i rijetko tko od međunarodnih
čimbenika računa da će se ta Unija Bosne i Hercegovine održati.554

201. Da bi se omogućilo provođenje ovog zajedničkog cilja rukovodstvo Hrvatske je izdavalo zapovjedi za kretanje snaga 555


Kao što vidite referenca na fusanotu je 555 a pod tim brojem u fusnoti stoji slijedeće:

555 Dokazni predmeti PPIAC-7; PPIAC-8; PPIAC-10; PPIAC-13

Dokazni predmeti PPIAC-7 i PPIAC-8 ne postoje. Ako ih netko nađe neka nas uvjeri u suprotno. Ostaju dokazi PPIAC-10, a to je ovaj:


Kao i PPIAC-13 a to je ovaj, na dvije stranice:


Mi sad nećemo ulaziti u detaljnu elaboraciju ovih dokumenata, možemo samo napomenuti da recimo u ovom prvom  dokumentu general Bobetko šalje zahtjev generalu Rosi da smiri neke pijance koji se nevojnički ponašaju u Tomislavgradu a usput se pozivaju na hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška. Prema tome, tu nema ni riječi ni o kakvom "kretanju snaga". Mi smo rekli da ćemo ovdje samo obraditi kršenje osnovnih zakona prirode, matematike, fizike i elementarne logike. S tim u svezi pogledajte nadnevak koji je naznačen na ova dva dokumenta; Prvi je 16. svibnja 1992. godine, a drugi je od 18. lipnja 1992. godine.  Mi sad ovdje postavljamo otvoreno pitanje Liu Daqunu i njegovom raspravnom vijeću: Kako je moguće da se nešto što je predsjednik Tuđman izgovorio, a kako stoji u paragrafu 200. 22. listopada 1993. godine može uzimati kao element namjere za nešto što se dogodilousvibnju i lipnju 1992. godine? A u našoj prošloj bilješci vidjeli smo da Liu Daqun unatoč ogromnom broju dokaza nije sklon van razumne sumnje zaključiti da je Sefer Halilović zapovjedao "Operacijom Neretva", čak štoviše, on dovodi u pitanje samo postojanje te operacije. A ovdje stavlja listopad 1993. prije svibnja i lipnja 1992. !? I tko je taj tko nas nakon ovoga može uvjeriti u njegovu objektivnost i nepristranost? 


Mi tvrdimo, u svim ovim slučajevima, da je riječ o normalnom sudu,  čim bi se utvrdilo da se već u startu na ovaj način krši elementarni principi funkcioniranja vremena, prirode, matematike, fizike, logike i zdravog razuma, mi nemamo uopće što dalje ići i razmatrati sve ono što se proizlazi iz toga i nudi  se kao dokaz. To mora biti odbačeno odmah u startu! A oni ne samo da nisu to odbacili odmah u startu, nego su na sve ovo nadodali hrpu laži koje ćemo prokazivati u nekim idućim bilješkama. Jer sad i ovdje prokazujemo samo nekoliko primijera  onih stvari koje vrijeđaju najelementarniji zdravi razum. 

Ovakvih primjera ima još, ali za ovu bilješku dostatna će biti i ova tri primjera. Ostale ćemo obraditi u idućim bilješkama.

Dakle, ovo što je gore je skup neoborivih činjenica. A sad ćemo mi na temelju tih činjenica izvesti jednu teoriju koja može a i ne mora biti točna. O tome je li točna ili nije morat ćete prosuditi sami.
Mi mislimo da ono što se kolokvijalno zove "međunarodna zajednica" a sadržano je u liku i djelu "visokih predstavnika" svjesna svega ovoga što gore piše, a vidjevši da se iz Hrvatske nitko ne buni na ovo vrijeđanje zdravog razuma, došla do zaključka da su Hrvati i njihovi politički predstavnici spremni trpjeti takva vrijeđanja zdravog razuma. Onda su odlučili testirati dokle to može ići, a usput provoditi svoju deklariranu politiku.

Pa smo imali Berryeve amandmane.

Pa smo imali tenkovski napad na Hercegovačku banku. U vezi s tom oružanom pljačkom više poslovnica jedne banke moramo reći da ni 13 godina nakon tog banditskog upada, na kojeg su vjerovatno Jesse i Frank James te Cole Younger onanirali dolje upaklu, nema niti pokrenute istrage a kamoli podignute optužnice u svezi s onim što su ti oružani pljačkaši i banditi tvrdili da će tamo naći. Umjesto toga imamo činjenicu da je "visoki predstavnik" u to vrijeme bio Austrijanac Wolfgang Petrisch, te da su na mjesta koja su ostala upražnjena dokidanjem Hercegovačke banke došle mahom austrijske banke.
Tu je bilo još različitih vrsta silovanja i terora nad hrvatskim narodom u BiH sve do današnjeg "visokog predstavnika" Valentina Inzka koji nas , istom onom "matematikom" po kojoj je 1995. godina prije 1992. ili 1993. godine pokušava uvjeriti da je 17:3=5.
Ili da je 5 jedna trećina od 17.
Ili da je 17 podjeljeno s 3 uvrh glave 5, možda i manje od 5 ali ni za jotu više od 5.
Nekoliko poveznica za informiranje o ovome poslijeratnom teroru nad Hrvatima iz BiH:




Dakle, koliko je ovaj teror koji se provodi nad Hrvatima BiH povezan sa haškim rabotama zaključite sami.
Naše je mišljenje da je to sve dio jedne te iste priče, jer ih sve povezuje sličan "matematički teorem" zbog kojeg se Pitagora, Tales i ostali velikani matematike vjerovatno okreću u grobu poput ventilatora.

Izvor : "FB Šestorka HB"
Objavio/la u Nema komentara:

O HAŠKIM SUĐENJIMA HALILOVIĆU I DELIĆU


372. Naposljetku, Pretresno vijeće zaključuje da tužilaštvo nije van
razumne sumnje dokazalo da je SeferHalilović bilo de jure
bilo de facto komandovao navodnom operacijom "Neretva", za koju
tužilaštvo tvrdi da je izvedena u Hercegovini u septembru 1993. godine.



Ovo što stoji u paragrafu 372.Presude Seferu Haliloviću ujedno je i siže te presude. On nije zapovjedao operacijom i to navodnom, za koju tužiteljstvo tvrdi   da je postojala, ali sud nije siguran. Na čelu tog sudskog vijeća bio je Kinez Liu Daqun, čovjek za kojeg tvrdimo da je sudionik urote protiv Hrvata iz   BiH. Taj isti Liu Daqun bio je predsjednik raspravnog vijeća u slučaju Naletilić-Martinović gdje je krajnje ekstenzivno tumačio dokumente kako bi  Hrvatsku vojsku bez ikakvih dokaza optužio da je u BiH bila „okupacijska sila“ te da je Hrvatska bila u međunarodnom sukobu s BiH, odnosno da je Hrvatska  izvršila agresiju na BiH. Pritom je kršio ne samo osnovna načela prava, već i osnovna načela matematike, fizike i elementarne logike na način da je,  prema onom što stoji u dva paragrafa u  djelu presude u predmetu Naletilić-Martinović  koji se odnosi na međunarodni sukob doslovno napisao da je  studeni 1993. bio prije lipnja 1992, na isti način na koji je Claude Jorda i njegovo raspravno vijeće u slučaju Blaškić zaključilo da je rujan 1995. bio prije srpnja 1992. godine, ili kao što je sudac May u slučaju Kordić-Čerkez bez ikakve reference događaj koji se van svake sumnje dogodio u svibnju 1995. godine translatirao u nenavedeni datum 1991. godine. Taj isti Liu Daqun je član žalbenog vijeća u predmetu šestorke, i nama definitivno nije jasno što čine obrane naših optuženika kad nisu već do sad tražili njegovo izuzeće zbog očite pristranosti, ali i zbog očitog sukoba interesa, jer, budući da je taj sudac već donio odluku u predmetu Naletilić-Martinović o tome da je postojao međunarodni sukob između Hrvatske i BiH, a budući da su se obrane šestorke žalile na tu tezu, on je u situaciji da, ukoliko bi postupio po istini, pravdi i dokazima prema kojima nema govora o međunarodnom sukobu već je riječ o čistom unutarnjem sukobu, on bio u klasičnom sukobu interesa jer bi time išao protiv vlastite presude u predmetu Naletilić-Martinović.
Naprimjer, u paragrafu 370. presude Haliloviću u svezi Halilovićeve zapovjedi od 2. rujna 1993. godine u kojoj on traži da se izvuku neke muslimanske postrojbe iz obrane Sarajeva i pošalju u napad na Mostar, njegovo vijeće kaže slijedeće:

„...Pretresno vijeće nadalje podsjeća da komandant 1. korpusa Vahid Karavelić nije postupio u skladu s onim naređenjem koje je Sefer Halilović izdao 2. septembra i kojim traži da se jedinice pošalju 3. septembra, već je - i to tek nakon što je za naređenje Sefera Halilovića dobio potvrdu komandanta Glavnog štaba Rasima Delića - odgodio odlazak jedinica do 6. septembra…”

Odnosno, Karavelić nije po zapovjedi Halilovića postupio trećeg nego šestog rujna, i to je kao dokaz da Halilović tu nije imao nikakvog utjecaja??
Naravno, mi smo skinuli tu zapovjed od 2. rujna, radi se o dokaznom predmetu DP161 i to je ova zapovjed:


Kao što i sami vidite, među postrojbama koje Sefer Halilović vadi iz obrane Sarajeva i šalje u napad na Mostar nalazi se i dio 9. Brdsko-planiske brigade iz Tarčina koja je po svima, pa čak i po sinu Sefera Halilovića, počinila zločinu Grabovici. Tu postrojbu vodio je Ramiz Delalić zvani Ćelo.
Kao što možete vidjeti, na slijedećem videu negdje oko 32 minute sin Sefera Halilovića kaže da je zapovjedno odgovoran Zulfikar Ališpago, ali ne kaže tko je bio nadređen i samim time odgovoran za Zulfikara Ališpagu:

https://www.youtube.com/watch?v=EHUn0WFi6b4

Tu dolazimo na ono što smo već dosta puta spominjali, na tu dvostruku igru sa smjenom Sefera Halilovića na način da on uopće nije smjenjen. On je bio načelnik generalštaba, on je ostao načelnik generalštaba, ali ipak je smjenjen, jer je Izetbegović uveo funkciju „komandant generalštaba“ i na to mjesto je postavio Rasima Delića. To vam sve piše u prvim rečenicama presude Haliloviću, a za one koji nisu pročitali o širem kontekstu tog događaja ponavljamo link teksta profesora Miroslava Tuđmana:

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/KRIVOKLETNIK/R-10-DokinuceBosne-lek.pdf

O čemu se ovdje radi? Jedan muslimanski lobi je lobi unitarista koje predvodi tzv. sandžačka linija kojoj pripadaju i Zulfikar Ališpago, i Sefer Halilović ,ali i Ejup Ganić. Na početku velikosrpke agresije na BiH u travnju 1992. godine, samo rjetki, hrabri i časni Muslimani usudili su se oružjem braniti BiH. Riječ je bila o onim članovima patriotske lige BiH koji nisu bili pod tako snažnim utjecajem Sefera Halilovića, kao što je na primjer Jusuf Juka Prazina, bez kojeg bi Sarajevo palo već 1992. godine. Kad je Juka Prazina vidio što čine ti iz tog sandžačkog lobija s ciljem da zarate s Hrvatima, on se pridružio HVO-u braneći Mostar. Evo njegove izjave iz tog doba:

https://www.youtube.com/watch?v=PabBoNz2oiQ

Za one koji ne znaju tko je Ejup Ganić, o njemu možete čuti istinu iz usta Muhameda Filipovića:

https://www.youtube.com/watch?v=TDC8ifhcCHY

Međutim, osim ove struje postoji i ona druga struja, a to je struja koja je pošto poto htjela muslimansku republiku (koja bi u današnjim uvjetima vjerovatno bila kalifat), makar bila i samo u trokutu Zenica-Sarajevo-Tuzla.
To je struja koju je predvodio Hasan Čengić koji je nakon smjene bez smjene (ovakvo što definitvno može izvesti samo Alija Izetbegović) Sefera Halilovića, preko Rasima Delića kao marionete zapravo upravljao kompletnom muslimanskom vojskom, dodatno je radikalizirajući kojekakvim mudžahedinima i pretvarajući Muslimane iz BiH za koje svi znamo da su prije rata i pili pivo i rakiju i jeli svinjetinu, u radikalne islamske fundamentaliste.
U svojoj knjizi „Lukava strategija“ na stranici 21. Sefer Halilović prepričava svoj razgovor s Alijom Izetbegovićem nakon povratka s jednog od krugova mirovnih pregovora održanih u Ženevi:

"Kaže meni Alija: Nego, da ti ispričam što mi kaže Jaser (Arafat). Pita me: Alija, nude li oni tebi šta? Ja mu kažem: Nude, nude, i to dobar komad. I Arafat kaže: Uzmi Alija, i meni su nudili pa ja nisam htio nego hoću sve. Na kraju sam ostao bez išta. Uzmi Alija, dok ti nude, jer češ i ti na kraju ostati bez išta."


...


"Ti si u opasnoj zabludi. Mi, čovječe, treba da uzmemo komad Bosne. Na taj komad Bosne nek´se vrati narod, sredi stanje i napravi državu. Ovako ćemo i mi ostati bez išta. Nama treba komad na koji će stati jedno dva miliona stanovnika. Neki će doći, neki otići i taman."
(Sefer Halilović "Lukava strategija" str. 23)

Dalje Halilović tvrdi kako je tad, 1993. godine „došlo do očite promjene politike“ i kako se „ide na raspad Bosne“. Naprotiv njemu, mi smo već dokazali da se ta politika koju spominje  Halilović nije pojavila 1993. godine, već najkasnije 22. svibnja 1991. godine kad je Alija Izetbegović ponudio Karadžiću "da podjelimo Bosnu".
https://www.youtube.com/watch?v=obxq7EMhbYo

Predsjednik RH Ivo Josipović, nakon nepravomoćne presude šestorki, izjavio je „kako je on već govorio da je hrvatska politika prema BiH bila ambivalentna“. Dodao je i „kako je on o tome već govorio u parlamentu BiH“.


Tom izjavom on se referirao na svoj posjet Ahmićima i Križančevu selu 15. travnja 2010. godine. Kad smo već ovdje, a pošto nama ništa ne promiče, morat  ćemo malo opaliti po prstima i profesora Ivu Lučića, ali ne zbog balansa prema Rojsu, nego zbog gole istine. A gola istina je da je istu večer 15. travnja 2000. na HTV-u pod ravnanjem Hloverke Novak Srzić upriličena emisija o toj Josipovićevoj posjeti Ahmićima i Križančevu selu, a na kojoj je gostovao i Lučić koji je tad rekao da Josipovićeve poruke o „konglomeratu krivih politika“ i uopće vezivanje pojedinih zločina pojedinih pripadnika HVO-a uz hrvatsku politiku može Hrvatskoj nanijeti štetu jer da je on pratio suđenje u Haagu i da nema dokaza za UZP, ali da bi teorijama o UZP-u takvo ponašanje i takav stav predsjednika Josipovića mogao dati vjetra u jedra. Stoga, iako podržavamo 99% onoga što je porfesor Lučić napisao u svom odgovoru profesoru Bancu u Večernjem listu, ali to da je „Josipovićeva politika prema BiH daleko prihvatljivija od Bančeve i Mesićeve“ ne možemo podržati iako Ivo Lučić kao argument navodi nedavni posjet Ive Josipovića Grabovici gdje je ovaj odao počast nevinim žrtvama, jer mi to smatramo njegovim običnim predizbornim igrokazom. Da mu je stalo do žrtava Grabovice došao bi godinu dana ili dvije godine  ranije, a ne sad, tri-četri mjeseca pred izbore. Osim toga, nakon one epizode s „konglomeratom krivih politika“ iz 2010. godine, Josipović je išao braniti tu tezu na način da je izrekao još jednu, tešku laž, koja ni po čemu ne odudara od Mesićeve politike, a to je bila ona kad je rekao za hrvatsku politiku „da je ta politika išta vrijedila broj Hrvata u BiH ne bi bio prepolovljen“.  (Izvor: http://www.vecernji.hr/hrvatska/da-je-ta-politika-ista-vrijedila-broj-hrvata-u-bih-ne-bi-bio-prepolovljen-126910)

Dakle, nisu krivi ni velikosrpska agresija, ni muslimanski napad na HVO, ni etničko čišćenje koje su nad Hrvatima sproveli kako Srbi tako i Muslimani, nego je kriva hrvatska politika koja je poduprla osnivanje Herceg-Bosne i HVO-a, i to je ono što Josipović misli i rekao je tada, a sad se u ovo predizborno vrijeme sigurno ne bi usudio ponoviti. Ovu digresiju i spuštanje na teren dnevne politike završit ćemo jednom tezom gdje ćemo,  iako smo teški protivnici komunističke partije i njenih sljednika poput SDP-a, reći kako u usporedbi s Josipovićem ili Mesićem, puno više kredita dajemo premijeru Milanoviću i to iz najmanje dva razloga. Prvog se još svježe sjećate, kad su „gladni i nezaposleni“ izašli na ulice Sarajeva, Zeniice Tuzle itd, i nisu tako gladni i nezaposleni tražili kruha i rada, nego su tražili ukidanje kantona (čitaj, potpunu unitarizaciju Federacije BiH), a usput su u Mostaru zapalili sjedište HDZ-a što je hrvatski narod s pravom doživio kao napad na sebe. Tad je premijer Milanović došao izraziti potporu Hrvatima u Mostaru što je našim ljudima dolje puno značilo, a to je ponukalo unitarstičku ekstremisticu Jasmilu Žbanić da ga napadne kočijaškim rječnikom. Druga, za nas osobno puno bitnija stvar je njegov komentar na nepravomoćnu presudu našoj šestorci u kojoj je rekao kako to nije baš tako, kako je Hrvatska dosta pomagala BiH, odnosno, u svakom slučaju postupio je ispravnije od notornog Josipovića. Doduše, mi se ne slažemo s djelom njegove izjave (vidi poveznicu gore) u kojoj on kaže da je "Hrvatska imala grešaka u BiH" jer mi tvrdimo da hrvatska politika nije počinila nijednu grešku u odnosu na BiH. I tu tezu smo spremni braniti uvijek i svugdje. 

Sad se s ove dnevno-političke digresije vratimo na temu, a to je, po Josipoviću „ambivalentna politika hrvatskog vodstva prema BiH“. Mi tvrdimo, a zovemo i Ivu Josipovića na sučeljavanje argumentima (može komotno povesti Mesića i Banca sa sobom) da takvo što ne postoji. Hrvatska politika, utjelovljena u politici doktora Franje Tuđmana je najdosljednija moguća politika koju je bilo koja od strana (ne samo Srbi i Muslimani, već i međunarodna zajednica) vodila u odnosu na BiH. Hrvatska je od prvog dana čvrsto na načelu da su republike a ne narodi nositelji suvereniteta. Dakle, Hrvatska podupire načelo nepovredivosti granica, ali to načelo ima jednu iznimku koja glasi „osim ukoliko međunarodna zajednica ne odluči drugačije“. To je odlično spoznao sudac Antonetti u svom izdvojenom mišljenju u nepravomoćnoj presudi našoj šestorci, gdje je napisao kako je Tuđman bio svjestan da je međunarodna zajednica ta koja kroji sudbinu ovog prostora i da je Hrvatska za takvo što premala, preslaba i bez utjecaja u MZ. Dakle, Hrvatska nije vodila „ambivalentu“ kako kaže Josipović odnosno „dvostruku“ politiku kako kaže Mesić, već je nastojala biti spremna i na drugačiji scenarij ukoliko MZ odluči da se ide na raspad BiH. Do tog trenutka Hrvatska bi podupirala, kao što je podupirala, nezavisnost BiH, (referendum, glasanje zastupnika HDZ-a BiH u parlamentu BiH, diplomatsko priznanje BiH, postavljanje prvog veleposlanika u BiH, doktora Zdravka Sančevića itd). Ali je u toj i takvoj BiH tražila ravnopravan položaj za Hrvate i složila se s Izetbegovićevom idejom o unutarnjoj podjeli BiH od 22. svibnja 1991. a koju je ovaj vjerovatno predložio i na splitskom sastanku s Tuđmanom i Miloševićem 12. lipnja 1991., a što je kasnije pretočeno u Cutilleirov plan koji su potpisali predstavnici sva tri naroda u BiH. Ovdje valja napomenuti da je Izetbegović kasnije povukao svoj potpis, čime je Srbima pružio političko opravdanje da krenu u otvorenu agresiju na BiH. Politika predsjednika Tuđmana bila je da se kod razgraničenja konstitutivnih jedinica u BiH, ili alternativno u slučaju raspada BiH (ako MZ tako odluči) krene od sporazuma Cvetković-Maček kao polazišne točke u pregovorima. Taj stav postat će magnum crimen hrvatske politike prema BiH, iako u tom stavu nema ama baš ničeg kriminalnog.
Da je u međunarodnoj zajednici postojala snažna struja koja je zagovarala raspad BiH dokaza je bezbroj. Mi  ćemo ovdje navesti  tek jedan primjer jer se moramo čim prije vratiti na glavnu temu ove bilješke.
U svojoj knjizi „Balkanska odiseja“ Dawid Owen jedan od supredsjedatelja mirovne konferencije piše:

Moja druga opcija bila je ponovo otvoriti pitanje nacionalnih granica u bivšoj jugoslaviji, prešutno priznajući da je priznanje Bosne (i Owen ne navodi puno i pravo ime države) bilo pogrešno. Trebali smo potvrditi granice Slovenije i Makedonije i onda se nagoditi s Bosnom, Hrvatskom i Srbijom...
Opciju prekrajanja granica nazvao sam "rješenjem kojem nitko ne želi izgovoriti ime"
(Owen, Balkanska odiseja stranica 220)

U istoj knjizi Owen tvrdi i slijedeće:
Jednako je teško zamisliti da bi se jugoslavija mogla mirno raspasti na šest nezavisnih republika unutar njihovih sadašnjih granica. I Srbija i srpski elementi u federalnoj upravi , a isto tako i JNA, jasno su dali do znanja da se neće nikada pomiriti s nastankom nezavisne Hrvatske s 11 posto Srba unutar njenih granica.
(Owen, isto, stranica 67)

Prvi citat, sa stranice 220. jasno govori da je riječ o vremenu koje se događa nakon priznanja Bosne i Hercegovine, ili kako je Owen naziva "Bosne".
Drugi citat, sa stranice 67. odnosi se na dokument kojeg je Owen objavio na stranici 66, a radi se o dokumentu prijedloga Nizozemske od 13. srpnja 1991. godine, a koja je tada bila država-predsjedateljica EZ (Europska zajednica,preteča Europske unije) u kojem oni traže razmatranje mogućnosti promjena granica republika bivše države. Svi koji prate politiku jako dobro znaju da je ovaj prijedlog samo formalno nizozemski, a stvarno britanski, jer je praksa britanske politike da kad gura neki stav koji ne želi otvoreno promovirati onda ga gura preko drugih država, prije svih Nizozemske i Švedske. 

Dakle, završimo s ovim: NE POSTOJI DVOSTRUKA HRVATSKA POLITIKA PREMA BiH!!

Ali zato kao što vidimo postoji itekako dvostruka politika Alije Izetbegovića prema BiH. Jedna je ona unitaristička, kakva stoji i u načelima „islamske deklaracije“ prema kojoj su „Muslimani temeljni narod u BiH“,  odnosno koja je debelo protuustavna a koju i dan danas jednakim žarom pronosi Sefer Halilović.
Druga je ona pragmatična, o stvarnju kalifata Bošnjakistana u kako reče Karadžić, dolini rijeke Bosne, a koja je Izetbegoviću potrebna za taj arapski svijet. . Uostalom, u sporazumu Izetbegović-Krajišnik od 16. rujna 1993.  u točki 5. spominje se opcija raspada BiH, gdje stoji da u slučaju raspada BiH sva prava BiH, uključujući i članstvo u UN-u prelaze na republiku s muslimanskom većinom.
Pojasnimo još malo kako bi vidjeli kako stvari stoje. Najžešći zagovornik unitarističke politike među BiH političarima u to vrijeme je Haris Silajdžić. Najžešći zagovornik bošnjačkog kalifata je Hasan Čengić. Alija Izetbegović i Ejup Ganić ovisno o tome na koju nogu su ustali balansiraju između ove dvije politike. S tim da je Alija od početka najprije zagovarao politiku opstanka jugoslavije, pa politiku asimetrične federacije, pa politiku ostanka BiH u krnjoj jugoslaviji, tako da parafrazrirajući Josipovića možemo reći da je Iztebegovićeva politika bila najmanje kvadrivalentna, a po nama i pentadivergentna, odnosno najmanje 4 a najviše 5 različitih politika. No kad je izbio sukob između Hrvata i Muslimana ove 2-3 politike koje možemo skupno nazvati projugoslavenskim su već bile ad acta, i ostale su ove dvije politike, unitarizam i podjela.
S vojnog dakle gledišta, Sefer Halilović je bio oličenje unitarne a Rasim Delić oličenje ove druge politike, stvaranja islamske državice koja bi nastala podjelom BiH.
Na taj način je Alija Izetbegović, kad je 8. lipnja 1993. godine prilikom napada na Travnik smjenio bez smjene  Sefera Halilovića i na njegovo mjesto stavio Rasima Delića, ustvari proizveo takav đumbus u kojem se više nije znalo tko pije a tko plaća, i to je jedna stvar koja je mogla zbuniti haške istražitelje, a time nas navesti na zaključak da se haški istražitelji nisu snašli i da su zato optužili Sefera Halilovića za zločine u sklopu operacije „Neretva 93“ a trebali su optužiti Delića, dok su Delića optužili za zločine u Bikošima/Malinama gdje je streljan najmanje 31 hrvatski ratni zarobljenik i civil, a koje se dogodilo, pazite sad ovo, istog tog 8. lipnja kad je Delić stupio na novouspostavljenu dužnost komandatna glavnog štaba A BiH. Sud je upresudi Deliću u paragrafima 354. i 355 zaključio da Delić nije imao efektivnu kontrolu nad mudžahedinima koji su streljali hrvatske civile i ratne zarobljenike pozvavši se na paragraf 353. u kojem stoji, pazite sad ovo:

353. Iz dokaza se vidi da su ubistva u Bikošima izvršena negdje u popodnevnim časovima 8. juna 1993. Dokazi takođe pokazuju da je istog dana, ali negdje poslije 14:00 časova, Predsjedništvo RBiH izabralo Rasima Delića za komandanta Glavnog štaba ABiH. Međutim, Rasim Delić je
dužnost nat om položaju preuzeo tek negdje u period u od 19:00 do 21:00
časova, kada je ta odluka saopštena grupi viših oficira ABiH.

Tko sad nama može reći da haško tužiteljstvo sve ovo nije znalo prije nego što je podiglo optužnice protiv ovih ratnih zločinaca?
Zašto haško tužiteljstvo nije podiglo optužnicu protiv Sefera Halilovića za zločine u Orlištu i Trusini koji su se dogodili u ožujku/travnju 1993. a  koje su počinile postrojbe Zulfikara Ališpage a koji je tad van svake sumnje bio direktno podređen Seferu Haliloviću? Jer kao što smo na našoj stranici već ranije objavili, postoji neoboriv dokaz da je Sefer Halilović isti dan kad je počinjen pokolj u Trusini znao za taj pokolj i da je o tome isti dan razgovarao s Ališpagom:

https://www.youtube.com/watch?v=EI1uXsXXCLE

Činjenica je da Ališpago ovdje laže Halilovića kad kaže da su svi koji su ubijeni imali oružje. Mi još možemo shvatiti da je Halilović taj dan progutao tu laž, ali kad je već narednih dana postalo jasno da je tamo ubijeno najmanje 22 ljudi od kojih su 18 bili civili a tek četvorica pripadnici HVO-a koji su položili oružje i time postali ratni zarobljenici koje međunarodno ratno i humanitrano pravo tretira kao civile, Halilović nije učinio ništa da se počinitelji kazne kako ne bi opet došlo do tih i sličnih takvih zločina. To vam je standard na haškom sudu po kojem netko može biti proglašen krivim po zapovjednoj odgovornosti po članku 7(3) statuta i mi jednostavno ne vidimo kako bi, uz svu očitu pristranost i takvih sudaca kao što je Liu Daqun, Halilović mogao biti proglašen nevinim. Jer on je do 8.lipnja kad je smjenjen imao vremena gotovo dva mjeseca za pokretanje istrage protiv Ališpage, ali nije učinio ništa, da bi mi sad gledali na televiziji kako Halilovićev sin optužuje Ališpagu da je zapovjedno kriv za zločine u Uzdolu i Grabovici, ali i da keivnja ne ide preko njega do vrha A BiH. 
Dakle, ne možemo govoriti o tome da se haško tužiteljstvo nije snašlo, a ona epizoda s francuskim istražiteljem Regisom Abribatom koju je u svom sjajnom članku opisala Višnja Starešina govori nam da sve to skupa nikako nije slučajno. 

Osim toga, Liu Daqun i njegovo vijeće olako su shvatili ulogu Sefera Halilovića u operaciji „Neretva 93“ koju oni u svom zaključku navedenom na početku ovog teksta nazivaju „navodnom“ te da „tužiteljstvo tvrdi da se  dogodila“. Naprimjer, u paragrafu 268. Presude Haliloviću u prvoj rečenici stoji:
Pretresnom vijeću je predočena karta pod nazivom „Operacija Neretva“. Evo te karte.


Kao što i sami vidite, u donjem desnom kutu stoji potpis Sefera Halilovića.
Zatim, imamo iskaz Selme Cikotića koji tvrdi da je dana 5. rujna 1993. sudjelovao na sastanku u Dobrom Polju kojem su nazočili Sefer Halilović, Zićro Suljević, Vehbija Karić, Rifat Bilajac, Selmo Cikotić, Salko Gušić Enes Kovačević, Haso Hakalović, Enver Buza i Enver Zejnilagić, te da je sastanak vodio Sefer Halilović. (Halilović, Paragaraf  264.).
Dalje u pargafafu 265. Cikotić tvrdi kako je taj sastanak održan s ciljem podjele konkretnih zadaća postrojbama u operaciji. U istom paragrafu Cikotić svjedoči kako je „vezano uz tu operaciju dobio naređenje direktno od Halilovića“. Zatim je Cikotić dodao kako je Halilović izdavao zapovjedi 6, korpusu, a sve to potvrđuje i Salko Gušić.
Zatim,kako smo već gore naveli, u paragrafu 370. stoji kako zap. 1. Korupusa Karavelić nije postupio po zapovjedi Sefera Halilovića od 2. rujna koju smo vam pokazali 3. rujna,  već da je to učinio tek kasnije 6. rujna i to zato jer je, odnosno tek kad je tu Halilovićevu zapovjed potvrdio Delić.
Međutim,u istoj toj presudi u pargrafu 252. stoji kako je Karavelić spustio tu Halilovićevu zapovjed Ramizu Delaliću Ćeli 4. rujna zapovjedivši mu da oformi grupu od 50 ljudi i pošalje ih u Bradinu.
Mi smo naravno skinuli i taj dokument:

http://i.solidfiles.net/6a94847f01.jpg

U toj zapovjedi koju komandant prvog korpusa šalje, zanimljivo, zamjeniku zapovjednika a ne zapovjedniku 9. brdske brigade jasno piše „... na temelju pismenog naređenja načelnika štaba vrhovne komande“ odnosno Sefera Halilovića, daju se zadaće onako kako je navedeno u zapovjedi, a to je da ti djelovi 9. i 10. brdske brigade krenu istu večer u 18:30 sati. Objašnjenje zašto oni nisu krenuli kad im je zapovjeđeno je vrlo prozaično, i nema nikakve veze s onim što stoji u paragrafu 370. u kojem se sugerira kako Halilovićeva zapovjed nije izvršena jer nije bilo potvrde od strane Delića, čime Daqun i njegovo vijeće žele sugerirati kako su Halilovićeve zapovjedi bile „mrtvo slovo na papiru“, a što onda oni smatraju dokazom da Halilović nije zapovjedao tom operacijom. I to objašnjenje nudi sam Karavelić, a navodi se u paragrafu 254. gdje se citira dio iskaza iz Karavelićevog svjedočenja koji je rekao da oni nisu krenuli 4. Rujna zbog – lošeg vremena?? Onda je on petog javio Haliloviću da nisu krenuli zbog lošeg vremena i da su Delalić Ćelo i Mušan Topalović predložili da se to odgodi za 24 sata. I tako su krenuli 6.-og. Dakle, po Halilovićevoj zapovjedi.
Osim ovoga, u presudi se navodi i kako je tužiteljstvo dovelo cijelu hrpu vojnika koji su svjedočili da su oni smatrali Halilovića zapovjednikom te operacije. Međutim, sud to nije uvažio navevši kako to što se radi o nečijem doživljaju nekoga ne mora značiti da je taj netko imao i formalno zapovjedništvo a samim time i efektivnu kontrolu.

Možemo mi ovo još nabrajati ali nećemo. Nego ćemo se podsjetiti malo Daria Kordića. Zamislite Daria Kordića u ovakvoj situaciji, da imate protiv njega ovakve dokaze, njegove pismene zapovjedi u kojima on naređuje pokrete postrojbi koje će kasnije sudjelovati u zločinu, zatim kartu operacije na kojoj je njegov potpis, pa činjenicu da on održava sastanke s podređenima na kojima izdaje zapovjedi,  zatim činjenicu da ljudi koji su ispod njega u zapovjednom lancu spuštaju njegove zapovjedi, i iskaze mnogobrojnih vojnika koji tvrde kako je za njih glavni autoritet na terenu bio Kordić kao što su u ovom slučaju govorili za Sefera (sjetimo se, u presudi Kordiću kao dokaz uzeto je to što se Bobu Stewartu činilo da Kordić po gardu podsjeća na zapovjednika, dakle tamo se išlo dotle da se iz druge ruke kao dokaz uzimao Kordićev "govor tijela")? Pa oni bi Kordića odmah gore još u sudnici giljotinirali!? A Halilović da „nema efektivnu kontrolu“??
Zamislite sad da na sve ovo što smo ovdje iznijeli, a ima još dosta stoga što zbog ograničenosti prostora ne možemo iznijeti, dodamo još i ovu priču s ovim dokumentom kojeg je navodno gospodin Drežnjak dostavio medijima i političarima a kojeg sud nije htio uzeti u razmatranje:

http://www.vecernji.ba/ocistiti-prostor-od-sumnjivih-osoba-960090

To zbrojite sami. Što se nas tiče, mi još nismo završili s komunističkim sucem iz komunističkog režima Liu Daqunom. I to nećemo učiniti u ovoj bilješci, ali kad završimo s njim, njegova pristranost će i s mjeseca biti vidljivija nego kineski zid.
Još samo dvije stvari koje moramo povezati s ovom temom a koje se u jednakoj mjeri odnose na naše ranije bilješke.
Prva se odnosi na činjenicu sadržanu u ovoj poveznici:

https://www.youtube.com/watch?v=h1Lknu-HH1Y

Dakle, Muslimani su napali Hrvate kod Konjica i natjerali ih da spas moraju potražitiu bijegu prema Srbima. Srbi su ih čak i liječili i bolnici u Nevesinju. Naravno, ne treba ni spominjati da su za to liječenje uredno uručili račun Hrvatima koji su ih morali isplatiti, naravno, ne u novcu nego u nafti.
I tu Halilović optužuje Petkovića za suradnju sa Srbima i vidite kako je Petković, koji je inače dosta miran čovjek planuo da takvu drskost. A to je ista ona drskost kojom je Alija Izetrbegović napao predsjednika Tuđmana na onom sastanku u noći s 10. na 11. lipnja 1993. nakon napada na Travnik u situaciji koju smo opisali u ovoj bilješci:


Dakle,to je uigrana shema, modus operandi njihove neviđene drskosti da najprije napadnu Hrvate kojima je jedini izlaz krenuti prema Srbima, a onda ih optužiti da surađuju sa Srbima.

I druga stvar: vidimo da je Halilović izvlačio postrojbe iz obrane Sarajeva i slao ih u napad na Mostar. To se događa u vrijeme dok čitava jedna brigada HVO-a brani Sarajevo. Riječ je o brigadi „Kralj Tvrtko“. Prisjetite se početka muslimansko-hrvatskog građanskog rata u siječnju 1993. i događaja kad je ministar obrane BiH Božo Rajić izdao zapovijed o pretpočinjavanju postrojbi ABiH HVO-u provincijama koje su po Vance-Owen planu pripale Hrvatima a isto tako o pretpočinjavanju postrojbi HVO-a Armiji BiH u onim provincijama koje su po Vance-Owen planu pripale Muslimanima.
Sjećate se i toga da su Muslimani to prozvali ultimatumom i da su odbili provesti tu zapovjed u provincijama koje su pripale Hrvatima već su umjesto toga počeli rat. E vidite, u onim provincijama koje su pripale Muslimanima ne samo da su  proveli to i pretpočinili postrojbe HVO-a svom zapovjedanju, kao na primjer u Tuzli, nego su to učinili i u distriktu Sarajevo s brigadom Kralj Tvrtko. I ne samo to. Na kraju su im zabranili da nose ime HVO već su ih na silu preimenovali u „Hrvatsku brigadu Armije BiH Kralj Tvrtko“. Time su naknadno falsificirali povijest po kojoj ispada da HVO nije branio Sarajevo, nego da je to činila isključivo Armija BiH a koja da je bila „multinacionalna, što pokazuje da se u njenom sastavu borila čitava jedna hrvatska brigada“. A taj proces pretvaranja brigade HVO-a u brigadu Armije BiH počeo je upravo slomom „operacije Neretva“, zbog čega je predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne Mate Boban odmah poslao prosvjedno pismo tadašnjem zapovjedniku UNPROFOR-a za BiH generalu Francoisu Briquemontu:

http://i.solidfiles.net/67eb9517cd.jpg

I opet, mi smo vam izlistali činjenice, a budući da nas optužuju za pristranost, vi zaključke izvlačite sami. A oni koji nas optužuju nek znaju da mi nećemo stati iznositi drugi pogled na događaje, drugu stranu medalje, koja će pomoći onima koji su (za razliku od nas) objektivni, da prosude činjenice, da vide stvar iz svih mogućih kuteva, i da sami donesu svoje zaključke!

 Izvor : FB "Šestorka HB"
Objavio/la u Nema komentara:

srijeda, 10. rujna 2014.

REAKCIJA NA INTERVJU LJUBE ČESIĆA ZVANOG ROJS


Ispod jednog od naših prethodnih tekstova jedan čitatelj nam je ostavio poveznicu na intervju koji je Ljubo Česić Rojs 5. rujna 2014. godine dao novinaru Hrvatskog tjednika Ivici Marijačiću. Najprije ćemo staviti tu poveznicu kako bi svatko mogao pratiti o čemu se tu radi:

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/18315-lj-c-rojs-tek-poslije-suskove-smrti-pocela-se-prati-lova-za-haaske-odvjetnike.html

     Mi moramo priznati da smo do sad, ne samo ovdje, nego prije toga i na nekim forumima, dugo tolerirali ispade, laži i antihrvatsku i pro-udbašku propagandu koju svjesno ili nesvjesno provodi Ljubo Česić zvani Rojs, ali ovaj put je pretjerao preko svake mjere, i sad ćemo mu vratiti i za ono što smo mu prije popuštali (naš je to čovjek, malo je glupast ali ne možeš ga zbog toga napadati). Nema razlike između ovog članka i onog kojeg je objavio Glas Koncilau kojem izvjesni Zoran Kotnik tvrdi kako su zločin u Ahmićima počinili Englezi. Mi takve bjedničke laži doživljavamo kao udar na sebe i na naš rad, koji vjerujte, nije nimalo lagan.

     Odakle krenuti uopće? Sjećamo se još uvijek jako dobro najsramnije presude „hrvatskog“ pravosuđa – presude za Medački džep. Sjećamo se kako je Rahima Ademija, tog notornog veleizdajnika koji se po uputama Stjepana Mesića, Petra Stipetića i Čede Prodanovićabranio lažima o „dvostrukoj liniji zapovjedanja“, dočekao na izlasku iz zatvora Ljubo Česić Rojs u društvu, pazite ovo, Miljenka Jergovića. Tad mu nismo ništa progovorili, iako je bilo jasno da Jergović točno zna zašto je dočekao Ademija, a Rojs nema pojma, a budući da je on očito plitak i polupismen čovjek mogao je bar razmisliti što nije u redu kad takva antihrvatska fukara poput Jergovića slavi Ademija kao heroja zbog njegove lažljive, antihrvatske i veleizdajničke obrane u kojoj je svoju zapovjednu odgovornost prebacivao na generale Norca i Bobetka umjesto da se brani kao generali Gotovina i Markač u svom postupku, odnosno da ruši laži CANBATT-a, Save Štrbca i Aluna Robertsa o toj osloboditeljskoj, legalnoj, legitimnoj i kao suza čistoj vojno-redarstvenoj operaciji. Dakle, i u ovom intervjuu Rojs laže kad kaže da Ademi nije prebacivao svoju odgovornost na Norca i Bobetka, i pazite kako to „argumentira“? Kaže da ovaj nosi cvijeće Tuđmanu na grob!!

     Mi smo u svojim bilješkama već detaljno objasnili kako je Ademi završio na optužnici, kako su ga Mesić, Prodanović i Stipetić izmanipulirali, i kako je on tim lažima direktno optužio generale Norca i Bobetka a indirektno i ministra Šuška i predsjednika Tuđmana, jer je nakon toga Mesić mali milijun puta kad god je želio pljunuti na Tuđmana spominjao „dvostruku liniju zapovijedanja“ a to je mogao jer je znao da postoji presuda haškog suda u predmetu Blaškić u kojem stoji ta bijedna laž, ali i presuda „hrvatskog“ suda u predmetu za Medački džep. Osim toga, Rahim Ademi stalno i svuda promovira, gura i slavi Ivu Josipovića. Nedavno, u travnju ove godine, bila je 20 obljetnica osnutka 84. gardijske bojne iz Zadra, poznatih Termita, na kojoj je kao izaslanik predsjednika republike Ive Josipovića svoj govor održao Rahim Ademi. U tom govoru Ademi je promovirao Josipovića spominjući ga na isti onaj način na koji je general Ante Gotovina u svojim govorima devedesetih godina prošlog stoljeća spominjao, citiramo „gospodina doktora Franju Tuđmana“ ne krijući svoje oduševljenje prema njemu. Dakle, Gotovina nije krio oduševljenje Tuđmanom a Ademi ne krije oduševljenje Josipovićem kojeg je sav ushićen nazvao „profesorom doktorom Ivom Josipovićem“. Taj, po Česiću „najveći heroj Domovinskog rata nakon Ivana Koradea“ (čime se implicira kao da pita „Tko je taj Blago Zadro“ pa ćemo mu reći da je Blago Zadro veći heroj nego da na jednu krpu poredaš sto Česića i sto Ademija) je pokazao svoju „hrabrost“ kad je kukavički i lažno optužio Hrvatsku vojsku da se vodi zaplotnjačkim sredstvima i da ima zločinačke namjere, što je ponavljamo, bezočna laž. Budući da smo o tome već sve napisali onaj koga zanima nek pregleda ponovo naše bilješke i naći će sve o tome, tako da ćemo sad malo prijeći na drugu temu.

     Naime, mi nismo napadali Ljubu Česića zvanog Rojs ni kad je preko Jutarnjeg lista i notornog Gordana Malića provodio informacijski rat protiv generala Gotovine koji se od njegovih laži nije mogao braniti jer je bio u zatvoru. Poveznica na Česićevo blaćenje generala Gotovine:

http://www.jutarnji.hr/rojs--firmu-su-mi-ukrali-roso-i-grepo-te-je-dali-gotovini/745749/

     Međutim, to mu je usputno spočitnuo Milan Lučić, brat Ive Lučića koji je najpoznatiji po svojem porniću sa Severinom. To što je Milan Lučić postavio sasvim razumno pitanje koje se odnosi na Česićeve laži navedene u gornjoj poveznici s jutarnjeg toliko je ražestilo Ljubu Česića da ovaj nije samo osuo paljbu po Milanu Lučiću, nego i po njegovom bratu Ivi, ni krivom ni dužnom. Prosuo je tu Česić takvu hrpu nebuloza da se čak i taj papir na kojem je to pisalo morao toga stidjeti:

http://ljubuski.net/9147-ljubo-cesic-rojs-sve-mi-je-zakuhao-ivo-lucic

     Svatko tko prati slučajeve svih ovih suđenja Hrvatima u BiH i sve što se pojavljuje u medijima vezano uz tu temu zna tko je Ivo Lučić, i da je upravo Ivo Lučić uz Slobodana Praljka, Miroslava Tuđmana, Antu Nazora, Višnju Starešinu i još nekih časnih i istinoljubivih ljudi učinio najviše da se pokaže i druga strana priče, i da se dozna puna istina o muslimansko-hrvatskom građanskom ratu u BiH i svim političkim i pravosudnim implikacijama koje iz jedne takve teme proizlaze. A što je učinio Ljubo Česić Rojs? On je pokrao novce koje je hrvatski poduzetnik i domoljub Jako Andabak dao njemu da ih on proslijedi obranama naših optuženika.

http://www.glas-slavonije.hr/176841/1/Kod-Rojsa-zapeli-deseci-tisuca-eura-za-haske-optuzenike

     Međutim, mi ga nismo napadali čak ni nakon toga, jer smo računali da je to naš čovjek, da su ti novci negdje zapeli, vjerovali smo mu jer smo mu željeli vjerovati, ali nakon ovakvog sramnnog intervjua koji vrvi lažima jednostavno nam je prekipjelo, i puna nam ga je kapa, i ne samo njega nego i svih takvih likova poput njega koji nas šatro brane a u stvari nam nanose štetu koja je nenadoknadiva. Mi zapravo cijeli ovaj intervju vidimo kao pokušaj „spašavanja vojnika Perkovića“. Naravno, mislimo na notornog udbaškog ubojicu i organizatora ubojstava hrvatskih emigranata po svijetu, Josipa Perkovića koji je, osim što je udbaški ubojica i veleizdajnik na kvadrat. Spašavajući njega, Rojs se blatom nabacuje na pokojnog ministra Šuška koji više nije živ i koji ne može odgovoriti na ove njegove laži, ali zato smo mi ovdje da od takvih laži i objeda branimo našeg ratnog ministra obrane, legendarnog i velikog Gojka Šuška.

     Ovo je i inače centralna tema zbog koje smo se odlučili napraviti ovu bilješku, jer je upravoPerkovićevo guranje Nobila u obranu generala Blaškića izvor svih zala koja su se dogodila Hrvatima iz BiH na suđenjima u Den Haagu.

     Priča ide ovako: u početku nama su trebali ljudi poput Perkovića da nam organiziraju i vode obavještajne službe i da uvode nove ljude kojima ih kasnije namjeravamo zamijeniti. Obavještajni posao nije kopanje u vrtu pa da to može raditi bilo tko. Trebalo se tući s KOS-om, u kojem su također radili profesionalni obavještajci, pa je sasvim logično da su se njima mogli suprostaviti samo isti takvi, a budući da smo prije toga 45 godina živjeli u jugo-komunističkom sustavu, takvi su mogli biti samo produkt tog sustava. Nakon što smo 1991. odbacili i zaustavili velikosrpsku agresiju, i 1992. održali predsjedničke i parlamentarne izbore, na HTV-u je prikazan film o ubojstvu Bruna Bušića. Taj film gurao je na HTV Vice Vukojević uz odobrenje predsjednika Tuđmana. Meta tog filma bio je Josip Perković. Međutim, Perković se nije pobunio zbog tog filma, već se pobunio Josip Manolić. To je početak raskola u HDZ-u. Manolić je kao „krivca“ što je taj film završio na televiziji vidio Gojka Šuška dok je Vicu Vukojevića gledao kao Šuškovog čovjeka. Zbog toga je Manolić u unutarstranačkim frakcijskim borbama napadao, često i udbaškim metodama ministra Šuška, a Perković je, znajući tehnologiju udbaških podmetanja pomogao Šušku da se obrani od tih napada, čime je kupio Šuškovo povjerenje. Stoga je Šušak stao iza Perkovića čak i kad je Tuđman dao nalog da se Perković i njemu slični izbace iz tajnih službi:

http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/221321/Default.aspx

     To je tako funkcioniralo do 1996. godine kad Tuđman i Šušak odlaze u SAD gdje im u bolnici Walter Reed dijagnosticiraju rak uz prognoze koje obojici daju po šest mjeseci do maksimalno godine dana života. Naravno da je tu informaciju imao i Josip Perković. I to je trenutak u kojem se Perković vraća starom jatu iako će formalno uz vlast ostati do kraja. Jer,kako bi ubacio Nobila u Blaškićevu obranu da nije ostao u sustavu? Treba reći da jeChristiane Amanpour s CNN-a objavila vijest da „predsjednik Tuđman ima rak i umire u bonici Walter Reed“, a to je Stjepan Mesić preveo na svoj način. Naime u Brešanovomdokumentarcu „Dan nezavisnosti“ Mesić, kraj kojeg stoji Vlado Gotovac kaže: „Hitler je mrtav, Bormann se sprema preuzeti vlast“. Dakle, Mesić je Tuđmana ovdje usporedio s Hitlerom, Ivića Pašalića s Bormannom, a tezu s CNN-a da „Tuđman umire“ preveo je na svojmesićevski način kao „Tuđman je umro“. Inače netko neupućen rekao bi da su oni izveli 100 tisuća ljudi na cestu radi nekakvog nebitnog lokalnog radija zvanog 101. Naime, taj radio je prije nekoliko godina otišao u stečaj i nikom nije palo na pamet izaći na ulicu i prosvjedovati jer to nikog ne zanima. Tad je navodna briga za 101 bila samo paravan da se ljude izvede na cestu i da se na silu pokuša rušiti demokratski izabrana vlast koja je izabrana na izborima 1995.

     Sad ćemo citirati cjelokupnu laž koju je Česić ovdje iznio, odnosno ono što nas je potaklo na reakciju:„Poslije Šuškove smrti, dr. Tuđman me pozvao u svoj ured i pitao tko je nametnuo Nobila da bude branitelj Tihomiru Blaškiću. Rekao sam da ga je nametnuo Josip Perković koji ga je doveo Šušku. Šušak ga je uzeo, ali samo zato jer je znao da je bolje uzeti njihova da se bori s njima nego našega. Što se dogodilo tada? Kod Hodaka smo, naime, zatekli dokumentaciju s metar debelom prašinom. Nitko ju nije ni otvorio. Ministar Šušak je bio ljut i rekao 'idemo uzeti njihovog mangupa koji će se boriti'...Zašto je došlo do otkaza odvjetniku Hodaku?To je bila Šuškova ideja. Raspravljali smo tada o tomu, Zvone je veliki prijatelj, ali kod njega je stajala dokumentacija koju nije ni otvorio. Šušak je bio nezadovoljan i rekao je da uzmemo njihova čovjeka. ...Tada 1997. Ivo Josipović branio je Gojka Šuška u slučaju sub poene. To je bila Šuškova mudrost da uzme ljevičara. I ne samo da ga je Josipović branio, nego ga je i obranio.“

     Dakle, Česić tvrdi da je on obmanuo Tuđmana da je Perković gurao Nobila u obranu Blaškića, a sad tvrdi da ga je zapravo angažirao Šušak jer „Zvonimir Hodak nije radio ništa, na spisu je bio prst prašine“. Nažalost dragi čitatelji, trenutno ne možemo doći u posjed predsjedničkog transkripta iz vremena neposredno prije smrti ministra Šuška, dakle nakon svjedočenja Stjepana Mesića koji je svjedočio od 16. do 19. ožujka 1998. godine a Šušak je preminuo 3. svibnja iste godine i to se dogodilo u međuvremenu. Treba reći i to da je Mesić 19.-og ožujka svjedočio samo jednu sjednicu, a preostale sjednice svjedočio je Paddy Ashdown. Po načinu na koji je Nobilo vodio protuispitivanje ove dvojice predsjednik Tuđman je (kasnije će se pokazati, posve opravdano) vidio sabotažu pa je pitao Šuška: „Dobro pa gdje ste našli tog Nobila“Šušak mu je odgovorio: „Njega mi je Joja predložio da ga stavimo, jer je uvjeren da će on kao liberal bolje znati razgovarati s onim liberalima tamo gore u Haagu“. Joja je Josip Perković, i očito je da je izmanipulirao već teško bolesnog Gojka Šuška čime je nemoralno iskoristio povjernje koje mu je poklonio Šušak, koji mu je po krščanskom načelu oprosta prešao preko toga što je ovaj bio udbaš, što je posebno bitno jer je Šušak i sam bio žrtva i meta UDBE. Čim nađemo taj transkript obećavamo da ćemo ga staviti da svi vide da je istina ovo što smo mi napisali a ne ono što govori Česić.

     Ispod u tekstu vidimo i da ima 2 milijuna kuna ovrhe, i da ima 2200 eura mjesečnu ratu, to je nekih 17 tisuća kuna, pa možemo pretpostaviti da ga je Saša Perković malo „pogurao“ da ovako „pere“ veleizdajničko zlodjelo njegovog oca preko medija. Budući da ipak zasad nemamo taj transkript morat ćete nam vjerovati na riječ da smo to vidjeli i pročitali. Uostalom, Nobilo se i sam hvalio kako je došao u Blaškićevu obranu na preporuku Josipa Perkovića. U svojoj knjizi „Haška formula“ odlična Višnja Starešina na stranici 123 piše o tome:

http://i.solidfiles.net/9703da1272.jpg

      Nešto o tome u Večernjem listu pisao je i novinar Dražen Čurić kojem je navodno Perrković rekao da je gurao Nobila ne zbog one sabotaže koju je ovaj izveo a koju ćemo ovdje u detalje prikazati kad ta tema dođe na red (ako nas padobranci poput Zovka, Česića ili Kotnika ne budu ometali i ako ne budemo morali ovako kao što sad činimo trošiti naše vrijeme i energiju), nego zato jer su „U Haagu velike apanaže“ a njih dvojica su prijatelji pa je prijatelj Perković htio da prijatelj Nobilo zaradi novce. Jer, čemu služe prijatelji?

http://www.vecernji.hr/hrvatska/stara-veza-tuzitelj-fajter-i-sef-tajnih-sluzbi-80-ih-suradivali-siroko-i-iskreno-913815

     Laž je također da je „Josipović branio Gojka Šuška“. To je kad vam nepismeni ljudi krenu komentirati nešto o čemu nemaju blagog pojma. Mi smo o suđenju za Sub poenu duces tecum u sklopu procesa protiv generala Blaškića u svezi s dokumentacijom iz MORH-a već detaljno pisali u jednoj našoj bilješci:

https://www.facebook.com/notes/1510296099189170/

     Sad ćemo reći samo ovo: Nije Gojko Šušak bio na optuženičkoj klupi kao što ovdje sugerira Česić, nego je Republika Hrvatska kao suverena država povela spor. Dakle, to je bio spor između MKSJ u Den Haagu i Republike Hrvatske. Republiku Hrvatsku, a ne Gojka Šuška zastupali su Ivo Šimonović i Ivo Josipović. Proces je dobio Ivo Šimonović a Josipović je tu bio samo privjesak, jer Šimonović je puno bolji i kvalitetniji pravnik nego Josipović. Znate, kad je pravnik dobar kao što je to Šimonović (bez obzira na to što i on ima putra na glavi, sad pričamo o pravnom umijeću, a ne o nekim drugim stvarima) onda završi visoko plasiran u UN-u kao što je završio Šimonović. A kad je pravnik osrednji ili vrlo loš kao što su to Mesić, Josipović, Kosorica ili Milanović onda završe kao premijeri ili predsjednici Hrvatske. Može misliti tko god što hoće ali na našu žalost to je tako.

     Kao što ste do sad već mogli shvatiti, mi nismo ljubitelji Stjepana Mesića i Petra Stipetića. Međutim, mi ne mislimo da bi Mesić, da je ovo pravna država da bi on „završio na vješalima“.Mi nismo za te komunističko-fašističke metode da se ljude vješa i ubija, mi smo skloniji razmišljati kršćanski i da je samo Bog taj koji može odlučiti kad će se netko roditi a kad umrijeti. Mi mislimo, a za razliku od Česića i svih ostalih smo to vrlo uvjerljivo elaborirali, da je Stjepan Mesić veleizdajnik, da mu se kao takvom trebalo suditi i da ga je trebalo osuditi na višegodišnju zatvorsku kaznu, pa neka guli krumpir u Lepoglavi. Laž stoji i u naslovu da je„Stipetić predao Posavinu bez ispaljenog metka“, kao što je laž da je „Stipetić izdao Posavinu kako bi se optužilo Tuđmana i Šuška“. Ovdje Česić dakle plasira tezu da je Posavina izdana, a to jednostavno nije istina. Posavina je pala zbog čitavog spleta okolnosti:

1. najviše zbog snage protivnika,
2. zatim radi izdaje Alije Izetbegovića,
3. zatim radi djelovanja „hrvatske oporbe“ zbog čega su čitave postrojbe dezertirale iz Posavine,
4. i na koncu i zbog nesposobnosti a ne zbog izdaje Petra Stipetića.
     Jedno je kad je netko nesposoban a drugo je kad je izdajica, to nema nikakve veze jedno s drugim. Uostalom, ako hoće saznati više o padu Posavine neka prouči dokument koji je u vrijeme pada Posavine sastavio upravo Josip Perković kojeg on ovdje nemušto brani. Napominjemo da je tad Perković bio normalan, odnosno radio je profesionalno svoj posao:

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/PAD%20BOSANSKE%20POSAVINE/PAD%20BOSANSKE%20POSAVINE%201/7.pdf

     Osim te teze, Rojs je nedavno ponudio i jednu drugu opasnu tezu koju je gospodin J. Zdunić jako dobro proanalizirao za HR-svijet:

http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=33436:za-ije-interese-ljubo-esi-rojs-neizravno-potvrdio-teze-o-dvostrukoj-crti-zapovijedanja&catid=1:politika&Itemid=9

     Česić i u ovom članku u Hrvatskom tjedniku komentira Glavni stožer pa kaže:„Svi smo imali dobru suradnju samo s načelnikom Glavnog stožera Jankom Bobetkom, a ovo kasnije bilo je „ajme“. Oni koji se prepoznaju u ovim riječima, neka odgovore meni pa ću ja izaći u javnost s dokumentima.“A „ovo kasnije“ odnosno ono što je GS-u bilo nakon generala Bobetka to je bio general Zvonimir Červenko kao načelnik i Admiral Davor Domazet Lošo kao Zamjenik Načelnika Glavnog Stožera. Da je on rekao, u odnosu na generala Bobetka kao Načelnika GS-a „ovo ranije je bilo ajme“, dakle kad je Načelnik GS-a bio Tus a uz njega tamo Stipetić i ostali, još bi to i mogli shvatiti jer je to vodstvo GS-a stvarno bilo„ajme meni majko moja mila“, ali ovako podlo napadati generala Červenka i admirala Domazeta je prilično nisko. Osim toga, njegova izjava je u raskoraku s izjavama njegovog prijatelja Ademija koji uvijek i za sve optužuje generala Bobetka (vidi naše bilješke o Zovkovom pamflet-serijalu „Generali“).

     Na kraju, da se spustimo i na teren dnevne politike (eto gdje su nas natjerali ovi bočni udari), ne vjerujemo mu da će glasovati za Kolindu Grabar Kitarović, jer smatramo da i ako nisu, Saša Perković i Ivo Josipović bi vrlo rado naručili jedan ovakav intervju. Mi ne znamo je li Ljubo Česić Rojs samo glup ili je upao u udbašku mrežu i zato širi ove laži već od one izjave Gordanu Maliću pa do dana današnjeg. Ako je samo glup neka konačno ušuti i nek prestane pričati o onome o čemu nema blagog pojma. Ako je u udbaškoj mreži, nek učini ono što je namjenio Mesiću.

     Pisac ovog teksta uvijek i svugdje branio je Ljubu Česića Rojsa, po raznim forumima na internetu, gdje je protiv sebe imao po desetoricu ljudi od kojih je morao trpjeti vrijeđanje zato jer se usudio braniti Rojsa. Branio ga je zato jer zna da je Rojs dragovoljac od prvog dana, da ga je metak koji je pogodio pušku spasio od smrti prilikom „krvavog Uskrsa“ na Pltivicama, da je proveo 70 mjeseci na terenu u čizmama. Međutim, tome je došao kraj. Nitko, ali nitko tko bude širio laži neće biti pošteđen naše kritike, pa makar se trend „lajkova“ na našoj stranici smanjivao dok potpuno ne presuši. Nek nam ostane 5 ljudi, ali 5 ljudi koji će čitati s razumijevanjem sve što pišemo, i koji će shvatiti koliki trud ulažemo da bi sastavili sve one silne tekstove koje smo objavili i koje ćemo tek objaviti. I nas ne boli kad protiv nas govore nekakvi Pusići-Mesići, Nobila, Slavenke Drakulić, Matvejevići i slični. Ali kad dolazi iz naših redova, od naših ljudi, onda boli dvostruko, a mi nismo mazohisti i tu bol više nećemo trpjeti makar ostalo i bez čitatelja na našoj stranici. Uz takve „domoljube“ neprijatelji nam ni nisu potrebni...

Izvor : FB stranica  "Šestorka HB"
Objavio/la u Nema komentara:
Pretplati se na: Postovi (Atom)