Kao što smo jučer i obećali, danas ćemo obraditi dio presude Dariu Kordiću koji se odnosi na sukob u Busovači u siječnju 1993. točnije 25. siječnja 1993. Raspravno vijeće na čijem čelu je bio Britanac Richard May svoj zaključak o tome dalo je i paragrafu 576. presude u predmetu Kordić-Čerkez:576. Pretresno vijeće nalazi da je svjedok AS, kao učesnik u borbama, dao uravnoteženi opis sukoba i prihvata njegovo svjedočenje o tome da je učestvovao u operaciji čišćenja, što podržava i izvještaj UNPROFOR-a. Pretresno vijeće zaključuje da je nakon ultimatuma od 20. januara, HVO napao opštinu Busovača 25. januara 1993. i da je incident na kontrolnom punktu kod Kaćuna iskoristio kao izgovor. U napadu su učestvovali artiljerija i pješadija i time je započeo obrazacprema kojem su izvođeni napadi na tom području čiji je cilj bio da semuslimansko stanovništvo ukloni ili pokori. Iako je bilo odbrambenihdejstava od strane ABiH, Pretresno vijeće odbacuje tezuodbrane da se u Busovači HVO branio.
Izvor: Presuda Kordić-Čerkez
Kao što vidimo u samom zaključku, opet se sve svodi na svjedočenje jednog tajnog svjedoka, s tim da ovaj put nije AT nego AS, bivši pripadnik 4. bojne vojne policije HVO-a muslimanske nacionalnosti. Međutim, u zadnje dvije rečenice prethodnog paragrafa, dakle 575. stoji i ovo:575. ... Odbrana se takođe oslanja na svjedočenje svjedoka AS da tokom borbi vojnoj policiji HVO-a nikada nije bilo naređeno da vodi ofanzivne operacije, niti je ona ikada vodila ofanzivne operacije protiv civila ili spaljivala muslimanska sela.1036Ofanzivne operacije bile su usmjerene isključivo protiv snaga ABiH.
Kako je to mogao biti "obrazac prema kojem su izvođeni napadi na tom području čiji je cilj bio da se muslimansko stanovništvo ukloni ili pokori"? Dakle, opet imamo da se uzima ne cijelo svjedočenje, nego samo onaj dio svjedočenja jednog tajnog svjedoka koji se tumači na način koji šteti obrani, dok se onaj dio iskaza koji odgovara obrani prima na znanje ali se ne uzima u obzir kod donošenja odluke. S druge strane, mi imamo svjedočenje tajnog svjedoka CW1 koji je svjedočio još u predmetu Blaškić, imamo svjedočenje brigadira Franje Nakića koji je bio načelnik stožera OZSB, zatim imamo svjedočenje brigadira Duška Grubešića, i svi oni, pod svojim imenom i prezimenom te događaje vide drugačije nego što ih tajni svjedok AS vidi u jednom svom djelu svjedočenja. U ovoj presudi priča o sječanjskom sukobu u Busovači počinje paragrafom 565. na stranici 177. U tom paragrafu piše kako je sve počelo incidentima na kontrolnom punktu koji je ABiH podigla u Kaćunima, dakle između Kiseljaka i Busovače. To se poklapa i s našim viđenjem stvari, i ta blokada koja je nikla u Kaćunima 19. siječnja 1993. godine je zapravo označila početak muslimansko-hrvatskog građanskog rata u srednjoj Bosni.
Međutim, kao što smo već vidjeli, vijeće suca Maya zaključilo je da je ta blokada u Kaćunima poslužila HVO-u kao izgovor za napad. Zatim se u tom istom paragrafu 565. vidi kako je tužiteljstvo htjelo Kordiću prišiti ubojstvo putem tajnog svjedoka AE koji je lažno svjedočio da je vidio Kordića na punktu i da ga je čuo kako prijeti jednom Muslimanu koji je kasnije ubijen. Tužiteljstvo se pozvalo i na tajnog svjedoka T koji je izjavio da je čuo istu stvar, dakle čuo a ne vidio, i to iz druge ruke. Nasuprot tome, u paragrafu 566. obrana nudi materijalne dokaze da na tom punktu nije zaustavljen Kordić nego Ignjac Koštroman. U paragrafu 567. vidi se da tužitelj pod teretom dokaza odustaje od toga da je Kordić viđen na punktu, priznaje da je viđen Koštroman, ali tu svoju blamažu pokušavaju prigušiti bizarnom optužbom da je Kordić sudjelovao u izvlačenju Koštromana iz ruku A BiH. Čak ni sudac May koji je u ovoj presudi prihvatio svašta nije mogao to prihvatiti. Ono što je bitno je da mi još uvijek nemamo nikakvih dokaza da je HVO napao Busovaču, ili da je počeo s napadom na širem području Lašvanske doline.
Zatim dolazimo do paragrafa 568. koji je vrlo zanimljiv. Tu piše da su 24. siječnja na punktu u Kaćunima ubijena dva pripadnika HVO-a. Zatim piše kako se obrana poziva na dnevnik Boba Stewarta, glavnog zapovjednika britanskog bataljuna UNPROFOR-a (BRIT-BATT) u kojem piše:"Na cesti za Kiseljak je bilo gusto. Po svemu sudeći, Muslimani su u selu Kaćuni napali jedno vozilo HVO-a koje je slijedilo dva Warriora narednika Smitha, i kao rezultat toga poginula su dva vojnika HVO-a. Obje strane, i Muslimani i Hrvati, su ’raspalili’ jedni po drugima ... “. Međutim, ono što piše iza toga je posebno zanimljivo. Obrana se poziva na bilješku u dnevniku pukovnika Stewarta o tome da je posjetio komandu 3, korpusa A BiH u Zenici i pritom se požalio komandantu trećeg korpusa Enveru Hadžihasanoviću da su Muslimani bili ti koji su prvi počeli. Pošto je ovo vrlo bitno, zbog situacije u kojoj sud vjeruje djelu iskaza jednog tajnog svjedoka Muslimana a ne vjeruje iskazima triju svjedoka Hrvata, štoviše, iskaz brigadira Grubešića na svjedočenju u slučaju Kordić-Čerkez dana 6. listopada 2000. godine uopće nigdje u ovom poglavlju koje se bavi sukobom u Busovači nije ni spomenut, mi ćemo dati dokaz o tome da je Bob Stewart, koji bi tu trebao biti neutralan, zbilja bio kod Hadžihasanovića u komandi 3. korpusa i zbilja mu prigovorio da su Muslimani bili ti koji su prvi počeli. To se dogodilo kad je Stewart svjedočio u slučaju Blaškić, dana 17. lipnja 1999. godine. Poveznica na transkript:
Ono što nas zanima nalazi se na 23794. i 23795. stranici transkripta, gdje je obrana Blaškića u protuispitivanju natjerala Stewarta da prizna kako je tada prigovorio Hadžihasanoviću da su Muslimani prvi počeli. Isto tako, kad raspravno vijeće već nije, iako je to bila njegova dužnost, niti spomenuo svjedočenje brigadira Grubešića, mi ćemo dati poveznicu na isto:
Smatramo da cijelo objašnjenje stane u ono što se nalazi na stranici 28018 ovog transkripta u redovima od 10 do 17. Tu je i pitanje i odgovor zašto, a unutra stoji i kako. Naravno, sve te argumente mi ćemo još podebljati. Idemo dalje po presudi, Na redu je paragraf 569, gdje u prvoj rečenici stoji kako je HVO 25. siječnja napao muslimanski dio Busovače, Kadića stranu. Referenca za tu tvrdnju opet nije neki opipljivi ili konkretan dokaz već je, kao što stoji u fusnoti, riječ o tvrdnji zaštićenog (opet!?) svjedoka AG. Zatim stoji kako je došlo do pucnjave, pa kako su Muslimani pozvani na predaju. Sve to pričaju tajni svjedoci. Nakon toga stoji rečenica:"Jedan svjedok vidio je vojnike s oznakama HV-a, HVO-a i HOS-a te vojnike iz jedne brigade iz Hercegovine kako učestvuju u napadu." Ova rečenica odmah nam je zazvučala čudno i bajkovito pa smo provjerili referencu koja stoji uz taj tekst, to je referenca broj 1013. U fusnoti pod tim brojem stoji da je riječ o svjedočenju, pogađate, tajnog svjedoka JT, ali uz to stoji navod da postoje i dva materijalna dokaza koja se navode kao dokazni predmeti DP Z1529 i DP Z2564. Provjerili smo i te "dokaze" i dokazni predmet pod brojem Z1529 ne postoji, dok dokazni predmet Z2564 postoji i to za javnu uporabu, pa pogledajmo svi taj silan "dokaz":
http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/English/Exhibit/Indexable/IT-95-14%232/ACE15121R0000081577.jpg
Što reći? Parafrazirajmo premijera Milanovića i recimo da se ovakve gluposti u dokazni materijal ne bi usudili staviti ni sudovi u Vukovini i Špičkovini, uz puno uvažavanje i pozdrav svim žiteljima ta dva pitoreskna hrvatska sela. Nakon ove blamaže stiže nova. U slijedećoj rečenici (još smo na paragrafu 569), stoji ovo:"Izvedeni su dokazi o tome da su neke Muslimane njihove hrvatske kolege i prijatelji upozorili na napad."Referenca je svjedok, naravno tajni, i krije se pod šifrom O. Tako nama svjedok O tvrdi da je njemu Florijan Glavočević rekao, da je njemu Božo Rajić izdao zapovijed da se napadne Busovača. Budući da je Božo Rajić u to vrijeme bio ministar obrane BiH (dakle ne Herceg-Bosne, nego Bosne i Hercegovine kao države) mi čisto sumnjamo da je on imao ikakve veze s izdavanjem bilo kakvih zapovjedi HVO-u. Pogotovo u Lašvanskoj dolini, gdje bi zapovjed za takvu operaciju mogao izdati samo zapovjednik OZSB odnosno Tihomir Blaškić. Uglavnom, to nije nikakav dokaz nego prepričavanje iz druge ruke koje ničim drugim nije potkrijepljeno, i za koje imamo pravo sumnjati da nije vjerodostojno.
Zatim piše kako su Muslimani koji su ostali skupljeni, žene i djeca odvedeni kućama a muškarci odvedeni u zatvor u Kaoniku. Općenito, kad sud kaže kako je "HVO izvršio napad na Busovaču", čovjek bi pomislio da je valjda taj zločesti Dario Kordić došao iz Saudi Arabije ili Pakistana ubijati i zatvarati "nevino domicilno stanovništvo" poput ovog na slijedećem video-materijalu:
Nakon toga slijedi paragraf 570. u kojem se licitira s brojem Muslimana koji su poginuli u Busovači. Nigdje ne piše je li riječ o civilima ili vojnicima ali se nabacuju brojke kao da su Documenta ili Veritas ili HHO, te 27, te 43, a dokaza ni za lijek. To je opet dakle tajni svjedok JT, koji da je sastavio popis od 27 žrtava koji da su stradali nasilnom smrću, za kojeg piše da je u spisu zaveden pod brojem DP Z2697. Takav dokument ne postoji u elektronskoj arhivi ovog predmeta, a mi nekako sumnjamo da on uopće postoji. Ista je stvar s policijskim izvješćem u kojem navodno stoji da je ubijeno 43 ljudi u Busovači, i piše da se taj dokaz nalazi pod brojem DP Z461. Dokaz pod tim brojem postoji, ali taj dokaz nema veze s Busovačom, to je video-materijal iz kojeg se vidi kako je Crkva u Novoj Biloj prenamjenjena u ratnu bolnicu. Dakle, to veze s vezom nema.
Budući da i dalje nema niti jednog dokaza, sudsko vijeće se u paragrafu 571. vraća na svjedoka AS, bivšeg pripadnika 4. bojne VP "Đokeri". U tom paragrafu, kao i u svakom spominjanju svjedoka AS u ovoj presudi, sud se opako drži svog tumačenja njegove izjave koja glasi, citat:" Značajan dokaz je izjava tog svjedoka da je zvanična politika HVO-a bila da se svaka operacija zove “odbrambenom”, a nikad napadom ili ofanzivnom operacijom." Gledajte, u vojsci vam postoji taktika i postoji strategija. Isto tako, postoji viša taktička i niža taktička razina. Ne postoji strateško djelovanje HVO-a prema Muslimanima, dok postoji i te kako, a to ćemo jasno dokazati, strateško djelovanje Armije BiH prema Hrvatima. O strategijskom ofenzivnom planu Armije BiH na Hrvate više ćemo reći u našoj idućoj bilješci u kojoj ćemo objasniti kako mi vidimo uzroke nastanka ovog građanskog rata između Muslimana i Hrvata. Gledamo li samo Lašvansku dolinu, odnosno enklavu Novi Travnik - Vitez - Busovača u kojoj je svjedok AS kao pripadnik Đokera mogao djelovati, moramo ustvrditi da je riječ o taktičkoj razini, pogotovo kad se gleda očima HVO-a. Kad se gleda očima A BiH također se dolazi do zaključka da je Lašvanska dolina taktička razina koja je važan dio ukupnog strateškog ofenzivnog plana Armije BiH. Lašvanska dolina, odnosno enklava Novi Travnik-Vitez -Busovača je, kako rekosmo, čitav tijek sukoba sa svih strana bila u okruženju muslimanskih snaga. Dakle, ona je u toj taktičkoj bici po definiciji u obrani.
Međutim, napadi kakve je znao poduzeti HVO bili su napadi niže taktičke razine u svrhu stvaranja što bolje pozicije za obranu na ukupnoj taktičkoj razini u cijeloj enklavi. Dakle, iako se radi o napadima, to su zapravo obrambene operacije, jer je cilj tih napada poboljšanje ukupnog obrambenog položaja. Uostalom, takav napad bio je i travanjski napad HVO-a na Ahmiće, Donju Večerisku, Gaćice i Stari Vitez. Znam da ovo može djelovati zbunjujuće, kako napad može biti obrana? I ako odgovor na to pitanje ne znaju članovi sudskog vijeća koji su donosili ove odluke, zašto bi naš prosječni čitatelj mogao to znati i razumjeti? Mi ćemo vam zato objasniti pojmovnik onako kako ga definira Združeni stožer vojske SAD-a Joint pub:
Aktivna obrana - poduzimanje ograničene ofenzivne akcije i protuakcije da se neprijatelju spriječi ulazak u prijeporni prostor ili da se spriječi zauzimanje položaja.
Neočekivani napad - taktički manevar koji se primjenjuje da se ozbiljno omete neprijateljski napad dok je protivnik još u procesu formiranja i pripremanja za napad.
Preventivni napad - napad koji se pokreće na temelju neospornih dokaza da neposredno predstoji neprijateljski napad.
Oba navedena napada su posve legitimne vojne operacije , ali promatraču neupućenom u stanje na bojištu svaki se od tih napada po svojoj naravi može doista učiniti ofenzivnim. No, premda se definiraju kao napadi, oni su u osnovi defanzivne operacije, zamišljene da spriječe uspješnu provedbu protivnikova napada i sačuvaju neoštećenima obrambene položaje.Uglavnom, sudskom vijeću bi bilo puno bolje da su preuzeli onaj dio iskaza svjedoka AS na koji se poziva obrana da "tokom borbi vojnoj policiji HVO-a nikada nije bilo naređeno da vodi ofanzivne operacije, niti je ona ikada vodila ofanzivne operacije protiv civila ili spaljivala muslimanska sela." I da su na temelju toga odbacili mogućnost postojanja nekakve zločinačke politike čiji bi glavni eksponent u Lašvanskoj dolini bio Dario Kordić. Međutim, kao što rekosmo, ne možemo se otresti dojma da se Kordića htjelo osuditi pošto-poto.
Zatim ide paragraf 572. u kojem svjedok, naravno opet tajni, tvrdi kako je HVO 25. siječnja granatirao selo Merdani. To bi čak i moglo biti točno budući da su Muslimani tog istog dana izvršili napad na Busovaču upravo iz trokuta koje čine sela Lašva, Dusina i Merdani. Dakle, vjerovatno je HVO tukao njihovo zapovjedništvo i centre veze a to nema veze s nikakvim ratnim zločinom. Pravi ratni zločin dogodio se sutradan u susjednom seluDusina, dakle 26. siječnja 1993. godine, kad je 2. bojna 7. muslimanske brigade pod zapovjedništvom Šerifa Patkovića izvršila pokolj u tom selu pobivši i civile i ratne zarobljenike HVO-a koji su se predali. Haško tužiteljstvo čak tvrdi kako ima dokaze da je Šerif Patkjović osobno, svojom rukom ubio Zvonka Rajića, zapovjednika HVO-a u Dusini, pa bi ih netko trebao pitati zašto oni nisu digli optužnicu protiv njega za taj zločin, i kako oni misle da mi prihvatimo krivnju Paška Ljubičića za Ahmiće kad je riječ o zapovjednicima iste razine s razlikom što Ljubičić, za razliku od Patkovića nije sudjelovao u samom napadu, i nema nikakvih dokaza da je Ljubičić učinio bilo što, što bi se moglo smatrati ratnim zločinom.
Nakon toga imamo u paragrafu 573. britanskog unproforca, bojnika Jenningsa, zapoivjednika jedne satnije BRIT-BATT-a, koji da je išao pokupiti ona dva leša pripadnika HVO-a ubijena dan ranije na blokadi u Kaćunima, a gdje je sudac May to sve iskorstio kako bi naveo da je Jennings vidio bojnike HVO-a u Donjem Polju kako izlaze iz kuća koje su kasnije planule. Međutim, obrana ga je uhvatila u laži budući da u tom selu po popisu stanovništva nije bilo Muslimana, pa je on rekao da je tih razaranja bilo i dalje a ne samo tu gdje je on rekao prije nego što je uhvaćen u laži. Što se tiče navedenog u paragrafu 574. to se ne tiče direktno sukoba u Busovači nego kompletne situacije. Ono što stoji u tom paragrafu je točno, ali nije se to s ultimatumima HVO-a dogodilo iz neba pa u rebra kao što stoji u obrazloženjima gotovo svih presuda protiv BiH Hrvata. Tim problemom ćemo se zato sveobuhvatnije pozabaviti u jednoj od slijedećih bilješki.
Ostao je još paragraf 575. Njega ćemo citirati u cjelosti, iako u njemu nije navedeno ništa iz svjedočenja brigadira Grubešića, ali osim do sad spomenutih tu se još spominje i bojnik Marko Prskalo, dakle opet čovjek svojim imenom i prezimenom na sudu svjedoči istinu, a ne kao AT. AS. AE, AG, O, JT i ostali.
575. S druge strane, svjedok CW1 nije se složio s tim da je HVO bio agresor u Busovači u januaru 1993. On je rekao da za to nije bilo razloga jer je postojao slobodan prolaz između Kiseljaka i Busovače. On nije prihvatio da je Vance-Owenov plan imao bilo kakav značaj: plan nije bio potpisan i on na njega nije obraćao pažnju.1030Teza odbrane jeste da je ABiH započela neprijateljstva i da je njen vojnicilj u januarskom napadu bio “da presječe komunikaciju kod Kaonika i Kaćuna”,1031 kako bi se Busovača izolovala od Viteza i Kiseljaka. Major Marko Prskalo izjavio je da je napad izvršen sa tri strane.1032Svjedok CW1 i brigadir Nakić posvjedočili su da nakon 25. januara 1993. HVO više nije imao kontrolu nad glavnom rutom za snabdijevanje između Busovače i Kiseljaka, čime su područja Busovače i Kiseljaka postala geografski i vojnoizolovana.1033Odbrana tvrdi da su tokom napada trupe HVO-a bile uvelike brojno nadjačane, te da je mnogo više trupa ABiH napadalo grad nego što je bilo trupa HVO-a koje su ga branile. 1034Odbrana se oslanja na još jedan izvadak iz dnevnika pukovnikaStewarta, u kojem stoji da su Muslimani činili sve što mogu da izazovu pravi rat u dolini Kiseljaka. 1035Odbrana se takođe oslanja na svjedočenje svjedoka AS da tokom borbi vojnojpoliciji HVO-a nikada nije bilo naređeno da vodi ofanzivne operacije, niti je ona ikada vodila ofanzivne operacije protiv civila ili spaljivalamuslimanska sela.1036Ofanzivne operacije bile su usmjerene isključivo protiv snaga ABiH.
I ovo što stoji u paragrafu 575 je manje-više sve istina koju ćemo mi dodatno argumentirati u narednim bilješkama. Još samo jedna stvar: obratite pozornost na svjedoka CW1. to je svjedok iz slučaja Blaškić, i radi se o jednom od najvažnijih svjedoka, ako ne i najvažnijem svjedoku na suđenjima Hrvatima iz BiH. Riječ je o časniku HV-a porijeklom iz BiH, koji je otišao iz HV-a u HVO, ali kojem je Hrvatska isplaćivala razliku u plaći, jer je plaća u HVO-u bila manja nego u HV-u, i to je kasnije postao krunski dokaz da je Hrvatska sudjelovala u međunarodnom sukobu protiv BiH. Međutim, ni ta priča nije baš tako jednostavna kako ju je brutalno pokušavao pojednostavniti kompletan haški sud u svim procesima protiv BiH Hrvata.Ostanite s nama, uskoro ćemo vas provesti kroz još hodnika haškog labirinta u potrazi za pravdom i zdravim razumom, a koji su u tom istom haškom labirintu ostali potpuno zagubljeni.
Nema komentara:
Objavi komentar