subota, 26. srpnja 2014.

NAPAD NA BUSOVAČU (DRUGI DIO), BLOKADA U KAĆUNIMA, RAZBIJANJE PROSTORA POD KONTROLOM HVO NA ENKLAVE

 Utvrdimo sad gradivo a ono najosnovnije prikažimo na skicama sudskog crtača Billa Nelsona kojim su se služila i sudska vijeća u predmetima protiv BiH-Hrvata. Prvo, Muslimani a to su TO i A BiH pokušavaju zaposjesti Gornji Vakuf i odsjeći komunikaciju prema Travniku. Koliki je značaj te komunikacije najbolje će reći da su pripadnici BRIT-BATT-a tu cestovnu vezu nazvali komunikacija „Diamond“ što znači dijamant. Veza je to dakle koja vrijedi dijamante. Pokažimo ju na skici označeno crvenom bojom: 


     Dakle, ako Muslimani krenu blokirati ovaj pravac, nije nam jasno zašto bi se sud čudio ako HVO ide odblokirati taj pravac, i zašto bi i na koji način to bilo povezano s bilo kakvom politikom. Riječ je o čisto vojnom pitanju, gdje HVO ima pravo zaštititi svoje komunikacijske pravce prema svojim postrojbama koje se nalaze u srednjoj Bosni, odnosno nema pravo dignuti ruke i prepustiti ih na milost i nemilost napadima koji idu mahom iz Zenice koja je u stvari generator napada Armije BiH na HVO, najjaće muslimansko uporište odakle su kretali gotovo svi napadi na području srednje Bosne, navlastito na podrućju enklave Novi Travnik-Vitez-Busovača. Sad na toj istoj skici pogledajte gdje se nalaze Kaćuni: 


     Dakle, potpuno je jasno da je cilj blokade u Kaćunima bio odvajanje Kiseljaka od Busovače, odnosno mrvljenje jednog do tad kompaktnog prostora na manje enklave, jer uvijek vrijedi ona zakonitost rata, što je enklava manja, postrojbe unutar enklave koje se brane imaju manje prostora za manevar i time im se teže braniti, te je puno lakše onome tko napada takve, manje enklave i osvojiti. Uostalom, zbog toga Muslimani do kraja ovog sukoba nisu odustajali od odsijecanja Busovače od Viteza, bilo na Kaoničkom raskrižju, bilo kod Ahmića, bilo preko Buhinih kuća. Da bi bolje objasnili što je sve Armija BiH dobila ovim probnim napadom u siječnju 1993. godine valja reći da je ustroj 3, korpusa A BiH bio takav da je ona podjeljena u 4 operativne grupe (OG). To su, OG Bosanska Krajina sa sjedištem u Travniku na čelu koje je bio Mehmed Alagić, koji će kasnije postati zapovjednik 7. korpusa A BiH, zatim je tu OG Bosna sa sjedištem u Zavidovićima na čijem čelu je Refik Lendo, isti onaj koji je poticao sukobe između Hrvata i Muslimana 1992. u Novom Travniku, zatim su tu za ovu priču dvije najvažnije a to su OG Lašva sa sjedištem u Kaknju kojoj je na čelu bio Nehru Ganić i OG Zapad sa sjedištem u Bugojnu kojoj je na čelu bio Selmo Cikotić. Sva ova četvorica koji su vodili ove operativne grupe do laktova su umješani u ratne zločine nad Hrvatima, ali se od njih četvorice u Haagu za te zločine sudilo samo Alagiću, koji je umro tijekom suđenja pa je ostao bez presude. 
Treba dodati i to da su ove OG bile privremene prirode, da je broj postrojbi i vojnika u njima varirao prema potrebama, da su se one stalno mjenjale, da je primjerice 305. Brigada iz Jajca bila na početku pridodana OG Bugojno a kasnije joj je za stožernu točku izabrano selo Bilješevo na komunikaciji Kaonik-Visoko te je potpala pod OG Visoko. Operativna grupa Visoko sa sjedištem u Visokom a koja je prvobitno pripadala 1. korpusu Armije BiH, u travnju 1993. godine preimenovana u operativnu grupu Istok i jedno se vrijeme nalazila u sastavu 3. korpusa. Ova operativna grupa je kasnije pripojena 6. korpusu Armije BiH. 

     Sad se vratimo korak unatrag na blokadu u Kaćunima za koju smo rekli da je nikla 19. siječnja 1993. Nakon toga, po svjedočenju obavještajnog časnika u OZSB Ivice Zeke na suđenju Blaškiću dana 11. rujna 1998. godine, djelovi 301., 303., 314., 333. brigade uz potporu dijela 310. brigade A BiH s područja Fojnice, te jedne bojne sedme muslimanske brigade, jedne satnije vojne policije iz 3, korpusa A BiH nastavljaju napad prema selu Bilalovac. Osvojivši selo proširili su koridor na komunikaciji Travnik-Vitez-Busovača-Kiseljak i uvezali operativne grupe zapad sa snagama OG Istok i OG Lašva. Za prikaz tog događaja poslužit ćemo se skicom. 


     Ovaj napad na Bilalovac i spajanje operativnih grupa istok i zapad po svjedočenju Ivice Zeke dogodio se 22-24. siječnja 1993. Poveznica na transkript svjedočenja Ivice Zeke: 


     Također, načelnik stožera OZSB u to vrijeme, Franjo Nakić, u svom svjedočenju u predmetu Kordić-Čerkez dana 13. travnja 2000. godine izjavio je da su te snage koje su zauzele dio prometnice od Kaćuna do Bilalovca nastavile napade na području Nezirovića, Donjeg Polja, Gustog Graba i Oselišta i protjerale s tog područja hrvatsko stanovništvo. Poveznica na svjedočenje brigadira Nakića:


     Drugi cilj tog napada bio je sam grad Busovača, i napad na Busovaču se dogodio 25. siječnja 1993. Osvajanjem Busovače A BiH bi osigurala nadzor nad nad glavnim komunikacijskim pravcima kroz dolinu Lašve, Kozice i lepenice. U pravilu, probni napadi služe tomu da, ako ne naiđu na veći otpor, postanu osloncem za ostvarenje nekog većeg cilja. Okupivši se u trokutu Merdani-Lašva-Dusina snage A BiH krenule su istočnom obalom rijeke Kozice i -prema svjedočenju brigadira Duška Grubešića u predmetu Kordić-Čerkez dana 6. Prosinca 2000.- uz prethodnu pripremu teškim i neodmjerenim granatiranjem iz minobacača kalibra 82 i 120 mm izveli probni napad u ranim jutarnjim satima 25. siječnja 1993. Izvor: svjedočenje brigadira Duška Grubešića u slučaju Kordić-Čerkez: 


     Neposredno prije napada, muslimanski civili iz Busovače napuštaju grad, očito zato jer su znali da će doći do napada. Mi iz Hrvatske imamo dosta iskustva s takvim ponašanjem, jer su kod nas Srbi činili isto, napustili bi grad jer su znali da slijedi napad, nadajući se kako će se brzo vratiti na tenkovima kao pobjednici. Kad im takvo što ne uspije, oni to svoje napuštanje proglase progonom i deportacijom. Uglavnom, Busovača nije pala kao što uostalom nije pala do samog završetka muslimansko-hrvatskog rata. Mi isto tako smatramo da je sve ovo što smo napisali puno razumnije od nalaza koje je donijelo vijeće suca Maya u slučaju Kordić-Čerkez o tome da je HVO napao Busovaču 25. siječnja. Mi smo već prokazali sve rupe u teoriji vijeća suca Maya, pa sad pozivamo njih da nađu rupe u našem viđenju istih događaja. Međutim, ovdje ta priča ne završava. Zbog neuspjelog napada na Busovaču Armija BiH, točnije 2. bojna, ili kako oni to zovu bataljon, 7. Muslimanske brigade na čelu s Šerifom Patkovićem vrše osvetu nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u selu Dusina dana 26. siječnja, odnosno samo dan nakon neupjelog napada na Busovaču. O tom zlodjelu koje se dogodilo gotovo 3 mjeseca prije zločina u Ahmićima zapisnik je na temelju svjedočenja izravnih svjedoka događaja sastavio Živko Totić, zapovjednik brigade HVO-a „Jure Francetić“ iz Zenice, a to je isti onaj Živko Totić koji je otet 15. travnja 1993. godine nakon što mu je osiguranje likividirano, a čime su Muslimani zapravo htjeli obezglaviti zeničku brigadu pred glavni napad na područje Lašvanske doline kojeg su izveli sredinom travnja 1993. godine. To izvješće je u predmetu Kordić-Čerkez zavedeno pod brojem D209/1 i mi smo naravno skinuli taj dokument iz arhive haškog suda kako bi njegov sadržaj i vi mogli vidjeti. Evo tog dokumenta: 


     Mi imamo situaciju kad je isti taj Šerif Patković došao svjedočiti kao svjedok tužiteljstva protiv Tihomira Blaškića, bilo je to dana 10. lipnja 1999. Godine. Poveznica na zapisnik s tog svjedočenja: 


     Na stranici 23 397 Blaškićeva obrana predočava Patkoviću ovaj dokument kojeg je samo dan nakon tog gnjusnog zločina sastavio Živko Totić. Blaškićev odvjetnik Nobilo čita ovo izvješče sve do stranice 23400 kad Patkoviću postavlja pitanje o tome je li čuo išta od ovoga od svojih vojnika. Naime, Patković je tvrdio kako je on bio s druge strane brda i kako ne zna što se tamo događalo. Rekao je da nije čuo ništa van uobičajenog, a zatim se obrušio na dokument. Pita kako je Zvonko Rajić mogao biti u Dusini kad je ona bila opkoljena, te kaže da u dokumentu piše MOS, a da on "nema pojma što je to MOS i da je on zapovjednik 2. bataljuna 7. muslimanske brigade Armije BiH". Onda ga Nobilo opet pita da zar mu u izvješću smetaju samo te dvije sitnice, zar ništa ostalo nije sporno? Onda Patković odgovara prgavo, pa ga sudac upozorava, pa on opet ponavlja iste besmislice i dodaje „kako su se oni samo branili“, pa onda opet u krug, pa ga Nobilo pita je li vidio tijela, pa on govori da nije jer da je bio "s druge strane brda", a na kraju je ipak priznao da je vidio Zvonka Rajića mrtvog. Ono što je zanimljivo u svezi s ovim je da je u zadnjoj važećoj haškoj optužnici od 8. listopada 2003. godine protiv komandanta 3. korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića i komandanta 7. muslimanske brigade Amira Kubure u pargarafu 39. u svezi s Dusinom stoji ovaj navod:(ab) Lišavanje života Zvonka Rajića, vojnika HVO-a koji se predao, a koje je počinio Šerif Patković, tadašnji komandant 2. bataljona 7. muslimanske brigade nakon napada na Dusinu, općina Zenica. Izvor: 


     Nakon ovoga, nitko nam više ne može reći da postoji opravdanje za podizanje optužnice od strane tužiteljstva protiv Paška Ljubičića, koji je bio zapovjednik 4. bojne vojne policije HVO-a, a čiji dio pripadnika je počinio zločin u Ahmićima 16. travnja 1993. Jer ako je tužiteljstvo imalo dokaz da je Šerif Patković svojom rukom počinio ubojstvo ratnog zarobljenika, i to na način da mu je kolcem probio srce, onda je protiv njega trebalo podići optužnicu i suditi mu ne samo za to ubojstvo nego za čitav taj zločin koji je očito napravila postrojba koju je on vodio u samoj akciji. Za razliku od njega, Paško Ljubičić koji je zapovjednik istog ranga, dakle zapovjednik bojne, nije vodio tu skupinu od 75 pripadnika vojne policije koja je napala Ahmiće, već ih je vodio svjedok AT, odnosno zapovjednik satnije s inicijalima V.Š. Paško Ljubičić ostao je na zapovjednom mjestu u Bungalovu u Nadiocima, i s obzirom na tu činjenicu osim haškog tužiteljstva valjalo bi postaviti i neko pitanje tužiteljstvu BiH, odnosno kad već haško tužiteljstvo nije diglo optužnicu protiv Patkovića, zašto to ne učini tužiteljstvo BiH i hoće li ikad obitelji žrtava iz Dusine dočekati zadovoljštinu da netko odgovara i za taj zločin. Ili će se i dalje taj, i ne samo taj zločin zataškavati kako bi se u prvi plan gurale sulude teorije o tobože kriminalnom karakteru hrvatske politike zbog koje je izbio muslimansko-hrvatski rat, a koje s pravom istinom (do koje se dolazi dubljim uvidom u činjenice) nemaju baš puno veze... Umjesto zaključka, stavit ćemo poveznicu na video u kojem je približno točno prikazana simulacija promjene crte bojišnice od 1992. do 1995. u BiH, s tim da vas molimo da obratite pozornost na vrijeme od početka muslimansko-hrvatskog sukoba dakle od siječnja 1993. pa do negdje 1.12 1993. Na području na kojem se odvijao sukob i sve vam je jasno. 


     Dakle, ako je tko bio nezadovoljan Vance-Owen planom i krenuo u osvajanje teritorija to su svakako Muslimani a ne Hrvati, kao što haški sud stalno netočno zaključuje. Kad pogledamo onu Mapu Vance-Owen plana: 


     I onda kad usporedite to s mapom onakvom kakva je bila na kraju muslimansko-hrvatskog sukoba: 


     Odmah jedna napomena: ova karta gore je mapa koju su izradili Britanci. Zato oni pišu u Hrvatkoj „Krajina“ kao da je riječ o nekakvom subjektu, a i granice ovih preostalih hrvatskih enklava im nisu baš potpuno točne. Zato ćemo mi na našoj već uhodanoj skici sudskog crtača Billa Nelsona plavom bojom označiti enklave u kojima su Hrvati uspjeli opstati: 


     Znači, crvena crta je crta prema srpskim položajima, a plava crta je crta razgraničenja između Hrvata i Muslimana po završetku sukoba. Skroz gore lijevo je enklava Žepče. Tu su još Viteška i Kiselačka enklava te male enklavice kod Vareša i dolje kod Neretvice u kojima su Hrvati uspjeli opstati. Sve drugo vojno su osvojili Muslimani i to ćemo na ovoj istoj skici osjenčati zelenom bojom: 


     Prvi osjećaj koji se budi u nama kad gledamo ove neoborive činjenice, a s obzirom na nalaze suda u gotovo svim predmetima kako su Hrvati bili ti koji su napali, odnosno kako je HVO bio taj koji je napao, je cinizam. Jer, ako su Hrvati bili ti koji su u muslimansko-hrvatskom ratu napadali, onda je sasvim logično da su Muslimani bili ti koji su se branili. A kad vidimo koliko su Muslimani u tom svom „branjenju“ uzeli teritorija, a koliko su Hrvati izgubili istog, kako onda ne biti ciničan i ne postaviti cinično pitanje okamenjenim glavama s haškkog suda: Kako bi tek bilo da su Muslimani napadali a Hrvati se branili? Vjerovatno bi tada muslimansko-bošnjačka republika bila do Venecije, a Hrvati bi se tretirali kao da nikad nisu niti postojali? O broju poginulih civila kao i prognanih da i ne pričamo. Hrvati su potpuno istjerani s područja općina Jablanica, Konjic, Fojnica, Kakanj, Zenica, Vareš, Travnik i Bugojno. Prema najkonzervativnijim procjenama protjerano je 153 000 Hrvata, ubijen najmanje 1051 civil i najmanje 644 ratnazarobljenika HVO-a (Izvor za ove brojeve je knjiga novinara Ivice Mlivončića „Zločin s pečatom“ koja je kao dokument ušla u sudski spis u predmetu Blaškić).Kad se sagledaju sve ove činjenice, tvrdnja da su Hrvati napali Muslimane predstavlja uvredu zdravom razumu. 

     Osim toga, treba reći da ni Armija BiH nije osvajala teren u nekim velikim strateškim bitkama, to su sve bile taktičke bitke po fazama, odnosno po etapama koje se daju lako rekonstruirati samo iz dokumenata koje sadrže sudski spisi u Den Haagu. Zašto onda to tako nije i napravljeno, to je vjerovatno jednako teško odgovoriti kao i na pitanje kako to da niti jedan mudžahedin iz arapskih zemalja nije završio na niti jednoj haškoj optužnici unatoć tolikim svjedočenastvima o njihovim teškim zlodjelima među koje spadaju i odrubljene glave u ritalnim ubojstvima. Uglavnom, čini se da je sud funkcionirao kao da ima zadaću pošto-poto osuditi Hrvate iz BiH po političkom ključu a onda kroz taj scenarij kroz blato provući i cijelu Republiku Hrvatsku i njenu tadašnju politiku. 

     Na koncu, armija BiH u rujnu 1993. godine pokreće stratešku ofenzivu, vojnu operaciju pod kodnim imenom Neretva 93. Bio je to jedini napad strateških razmjera u tom ratu, i njega su također pokrenuli Muslimani, dok su se Hrvati grčevito branili. Ta strateška vojna operacija ima vam puno više veze s onim što se događalo u okviru Mirovne konferencije o bivšoj jugoslaviji nego onaj početak za kojeg se kategorično tvrdi da ima veze s Vance-Owen planom. Jer, u svezi s Vance-Owen planom tvrdi se kako su Hrvati dobili više nego što su zaslužili, pa je njihov krimen u tome što su se htjeli vojno obraniti i zaštiti ono što su dobili u pregovorima. Pazite vi samo koja je to bolesna perverzija!! A gdje je logika i logično postavljeno pitanje koje su suci trebali postaviti sami sebi: Zašto bi Hrvati osvajali teren koji su ionako dobili u mirovnim pregovorima? Zar nije logičnije da Muslimani, koji su bili nezadovoljni dodjeljenim im teritorijem u Vance-Owen planu nisu krenuli u napad kako bi osvajajući na samom terenu stekli bolju poziciju za pregovaračkim stolom? Da je ova druga teorija osim svih gore nabrojanih dokaza puno razumnija od one koju forsira haški sud najbolje pokazuje mapa podjele iz mirovnog plana Owen-Stoltenberg koja je izašla u kolovozu 1993. godine. Pogledajte dobro tu mapu i ako vam nije problem, usporedite tu mapu s onom mapom iz plana Vance-Owen: 


     Usporedite li te dvije mape bit će vam jasno da su mirovni supredsjedatelji koji su predstavljali EZ i UN dali puno manje teritorija Hrvatima nego u Vance-Owen planu, odnosno da su Alija Izetbegović i Muslimani dobili tim planom sve ono što su do tog kolovoza 1993. godine vojno osvojili, i ne samo to, nego su dobili i Kiseljak, Vitez, Busovaču, Novi Travnik, Kreševo, Vareš i Žepče koje do tog kolovoza 1993. Alijine snage nisu osvojile već su ostale kao enklave unutar prostora kojeg je zauzela muslimanska vojska. E tada, upravo u tom trenutku, kad je Alija Izetbegović vidio da međunarodna zajednica priznaje rezultate vojnih osvajanje i etničkog čišćenja, tek tad pokreće sa svojim glavnim štabom stratešku vojnu operaciju Neretva 93 u kojoj su počinjeni neki od najstrašnijih zločina nad Hrvatima u tom ratu poput zločina u Uzdolu ili u Grabovici. S obzirom na sve te činjenice mi tvrdimo da je haški sud teško pogriješiio kad je donio nalaz da su u tom ratu Hrvati napali Muslimane, i da je taj napad posljedica hrvatske politike, najprije politike predsjednika Tuđmana a zatim preko Mate Bobana i politike Hrvata iz BiH. A onda izvlače iz toga da su se u tom i takvom napadačkom kontekstu dogodili zločini koji su onda posredno dio te politike koju ti zločini čine zločinačkom politikom. Mi tvrdimo da je u ovom muslimansko-hrvatskom građanskom ratu jedina napadačka i osvajačka politika bila politika muslimanskog vodstva i da su se kao posljedica te politike dogodili strašni zločini nad Hrvatima, a onda u jednoj atmosferi u kojoj nestaje civilizirano društvo, i u kojoj spirala zla raste vrlo brzo, pa jedno zlo izaziva osvetu, a osveta je također zlo, pa se netko sveti za osvetu, pa nakon toga opet netko osvećuje ovog koji se osvećivao za neko ubojstvo koje se opet dogodilo iz osvete i onda toj spirali zla nema kraja. Ali kao što znamo, ništa od toga sud nije prihvatio, jer je htio pošto-poto osuditi hrvatsku politiku i Hrvate iz BiH.

četvrtak, 24. srpnja 2014.

SIJEČANJ 1993., NAPAD NA BUSOVAČU (PRVI DIO), NAPAD NA GORNJI VAKUF, VANCE-OWENOV PLAN

2. siječnja 1993. godine supredsjedatelji mirovne konferencije o bivšoj jugoslaviji (MKBJ) Cyrus Vance i David Owen sazivaju mirovne pregovore u Ženevi i predstavljaju mirovni plan koji će dobiti ime po njima, dakle Vance-Owen plan. Tim planom BiH je podjeljena na 10 provincija po etničkim načelima, a predstavljene su i mape kako bi to trebalo izgledati. Na primjer: 


     Na ovoj mapi, područja označena plavom bojom trebala su pripasti hrvatskim, područja označena zelenom trebala su pripasti muslimanskim a područja označena crvenom trebala su pripasti srpskim provincijama. Po brojevima provincija i s mapom na kojoj su ucrtane tadašnje općine u BiH to je trebalo izgledati ovako: 


     Treba reći i ovo: Iako se u nacrtu dogovora eksplicitno ističe da nijedna od pokrajina neće moći imati ime koje se specifično poistovjećuje s jednom od glavnih etničkih grupa, te su pokrajine bile doživljavane kao nacionalne. To i nije čudno s obzirom na činjenicu da mape jesu rađene po etničkim načelima iz plana Carrington-Cutilleiro a po popisu stanovništva iz 1991. godine. I tu se dogodio problem. Provincija broj 10 sa sjedištem u Travniku bila je kamen spoticanja jer su po popisu stanovništva iz 1991. Hrvati tamo činili većinu, ali je istina i to da je nakon priliva muslimanskih izbjeglica sa sjevera i istoka zemlje te s područja Jajca, taj odnos promjenjen u korist Muslimana koji su stoga tu provinciju smatrali svojom. Uglavnom, iako se na prvu čini da je ovaj plan najviše odgovarao Hrvatima, dublja analiza pokazat će da je on zapravo najbolje legao Muslimanima koji su s tim planom ili bez njega svejedno planirali napad na Hrvate već 1992. godine, pa su se Vance-Owen planom kao izgovorom poslužili ne samo da napadnu Hrvate, nego i da na njih svale krivnju za taj sukob. Teza je Muslimana koju je prihvatilo i tužiteljstvo a kasnije i sud kako je Hrvatima plan odgovarao jer su s nekih 17,5% udjela u stanovništvu po popisu iz 1991. godine dobili oko 27% teritorija, što im je naravno odgovaralo, pa su brže-bolje išli sprovesti taj plan tobože uslijed čega je došlo do sukoba i posljedično, do zločina. Istina je nešto drugačija. 

     Dana 25. veljače 1992., dok još nitko niti pod točkom „razno“ nije mogao naslutiti muslimansko-hrvatski sukob, Patriotska liga BiH (koja je tad djelovala kao udruga s političkom platformom a kasnije će se baš iz te udruge razviti Armija BiH) izlazi u javnost s dokumentom koji je nazvan „Direktiva glavnog štaba Patriotske lige BiH za odbranu BiH“ u kojoj između ostalog stoji: Glavna uporišta snaga dezintegracije su u banjalučkoj regiji, istočnoj i zapadnoj Hercegovini i dobojskoj regiji, a glavni nosioci su SDS sa jugoslovenskom armijom i ekstremno krilo HDZ....Ukupne snage neprijatelja su:JNA: šest korpusa KOV (sarajevski, banjalučki, tuzlanski, bihaćki i dijelovi kninskog i titogradskog korpusa), vjerovatne jačine 2-3 korpusa KOV i jedan ojačani VAK.snage SDS-a (jačine 80.000-120.000 ljudi)ekstremne snage HDZ-a (jačine jedna do dvije brigade) 

     Kao što vidimo, Srbi su svrstani onako kako su svrstani a Hrvati su svrstani u grupu „ekstrmne snage HDZ-a“. Budući da je prema najkonzervativnijim procjenama u muslimansko-hrvatskom sukobu ubijeno najmanje 121 malodobno djete hrvatske nacionalnosti, to možemo vidjeti da je ta sintagma „ekstremne snage HDZ-a“ korištena poprilično ekstenzivno od strane muslimanskih snaga. Cijeli dokument odnosno ovu direktivu možete pročitati pod brojem 34. na slijedećoj poveznici: 


     Pisali smo o sukobima 1992. godine, posebice u Novom Travniku, Prozoru i Gornjem Vakufu koji su bili lokalnog karaktera i ograničenog opsega tako da se sa stajališta nekakve strategije ili politike takvi sukobi mogu smatrati incidentima a ne pravim ratom, pogotovo jer nema dokaza da je postojala politika koja je prouzročila takve sukobe. Međutim, tamo gdje ima dokaza da je postojala riječ o planu koji je dolazio odozgo, kao u slučaju blokade u Ahmićima 1992. koju je naredio komandant 3. Korpusa A BiH Enver Hadžihasanović, uvijek je bila riječ o muslimanskoj politici. Tako primjerice imamo jedan dokument, koji je nazvan „Službena zabilješka“ kojeg u kolovozu 1992. godine Salih Čilaš, koji se nalazi na čelu TO Kiseljaka šalje komandantu 3. Korpusa Armije BiH Hadžihasanoviću. 


     Riječ je o dokumentu koji je uvršten u spis u slučaju Blaškić pod brojem D185. Iz tog dokumenta je vidljivo već u točki 1. da su muslimanske snage angažirane na zadaći prikupljanja, obrade i korištenja obavještajnih podataka o rasporedu, kretanju i aktivnostima ne samo srpskih snaga već i HVO-a, i to kako lijepo piše, „po prijedlogu mjera iz službene zabilješke od 27. 7. 1992.“ Dakle, prijedloga mjera koji je morao doći odozgo, odnosno od Envera Hadžihasanovića, komandanta 3. korpusa A BiH. 

     Zatim je tu dokazni predmet iz slučaja Kordić-Čerkez broj D189 koji je po nama najjači dokaz da je Armije BiH bila ta koja je izvršila napad i to prema planu koji je bio na snazi prije sazivanja mirovne konferencije od 2. siječnja 1993. To je zarobljena karta Armije BiH koja pokazuje obostrani raspored snaga u zoni odgovornosti 3. korpusa Armije BiH krajem prosinca 1992. i početkom siječnja 1993. godine.


     Primjerice, kad gledamo Lašvansku dolinu odnosno teren na kojem su djelovali Blaškić i Kordić, a koji je po Vance-Owen planu trebao pripasti 10.-oj provinciji, dakle hrvatskoj provinciji sa sjedištem u Travniku, vidimo da su 309., 325., 333. Brigada Armije BiH kao i znatni djelovi 7. Muslimanske brigade okrenuti prema HVO-u a ne prema vojsci bosanskih Srba. Odnosno, nalaze se u rasporedu za napad, a formiranje takvog rasporeda nije moglo proći bez zapovjedi odozgo, s najvše razine, ili od Izetbegovića ili od Sefera Halilovića, a najverovatnije od obojice. Međutim, po presudama, kako onima prije tako i po ovoj zadnjoj, rat je započeo u Prozoru 23. Listopada 1992. a u zaključku raspravnog vijeća u predmetu šestorke stoji da je ostvarenje UZP-a počelo 18. siječnja 1993. godine napadom HVO-a na Gornji Vakuf. To je sve totalno neprecizno i netočno. Mi mislimo da je HVO taj koji je kod Gornjeg Vakufa bio napadnut od strane 317. Brigade Armije BiH iz Gornjeg Vakufa i 305. Brigade iz Jajca. Upravo sudjelovanje te brigade iz Jajca čini sukob u Gornjem Vakufu/Uskoplju drugačijim od onih sukoba u Novom Travniku, Gornjem Vakufu i Prozoru iz 1992. godine, jer on ulaskom te brigade „u igru“ prestaje biti lokalni sukob. Međutim, sud to nije vidio tako, a mi mislimo da sud griješi. Naime, očito je da je HVO 18. siječnja krenuo u protunapad i da je izgledno kako je u tom protuudaru postrojbama HVO iz Gornjeg Vakufa, u pomoć priteklo oko 200 vojnika i 2 tenka HVO-a s područja Rame, i onda su oni to proglasili činjenicom da taj sukob prestaje biti sukob lokalnih razmjera, već da je riječ o sukobu širih razmjera iza kojih stoji hrvatska politika. 

     Vratimo se sad na zarobljenu kartu Armije BiH i povećajmo detalj kod Gornjeg Vakufa (povećanje se vrši jednim klikom na kartu). Dobijemo ovo:


     Dakle, na ovoj karti se vidi da je na području Gornjeg Vakufa prema Bugojnu dakle sjeverozapadno od grada krajem 1992. i početkom 1993. stacionirana najmanje jedna bojna, i to 2. Bojna 305. brigade iz Jajca, koja je sudjelovala u napadu na HVO kod Gornjeg Vakufa. Osim toga na slici gdje su snage A BiH prikazane plavom a snage HVO-a crvenom bojom jasno se vidi da su se sjeverozapadno od grada djelovi 305. i 317. brigade razmjestili na način da su uklještile snage HVO-a na tom području . Pozivamo se na svjedočenje brigadira HVO-a Luke Šekerije za kojeg u paragrafu 564, presude Kordiću stoji da je on „jedini svjedok iz Gornjeg Vakufa koji je bio uključen u tamošnje događaje“. Brigadir Šekerija je u svom svjedočenju dana 8. svibnja 2000. godine u predmetu Kordić-Čerkez izjavio da je sukob kod Gornjeg Vakufa počeo sveopćim napadom Armije BiH na HVO dana 11. siječnja 1993. U transkriptu od 8. svibnja to je na stranicama 1853-1854 te na 18222 do 18226:


     Zatim ćemo se pozvati na svjedočenje Zdravka Batinića, bivšeg člana Ratnog predsjedništva Gornjeg Vakufa-Uskoplja, u slučaju šestorke. Batinić tu govori o nazočnosti 305. Brigade Armije BiH, dakle brigade iz Jajca na području Gornjeg Vakufa u svom svjedočenju dana 11. Studenog 2008. godine na stranicama transkripta 34395-34396: 


     Zatim imamo svjedočenje Zrinka Tokića, ratnog zapovjednika brigade „Ante Starčević“ iz Gornjeg Vakufa/Uskoplja. Tu on govori o napadu Armije BiH od 13. siječnja i blokadi postrojbi HVO.a na području Humac - Pajić Polje – Mačkovac – Hasići, to je na transkriptu od 29. rujna 2009. godine na stranici 45363: 


     Uglavnom, u presudi Kordiću sud se više oslanja na svjedočenje Alistaira Rulea, zapovjednika satnije B Čerširske pukovnije BRIT-BATT-a koja ja bila stacionirana u Gornjem Vakufu nego na spomenuto svjedočenje brigadira Šekerije. Ono što je Alaistar Rule svjedočio pred sudom u svezi s Gornjim Vakufom sažeto je u paragrafu 561. presude u predmetu Kordić-Čerkez. Citat:“Jedna četa Britbata (četa B češirskog puka) bila je u to vrijeme stacionirana u Gornjem Vakufu i njen komandujući oficir, major Alistair Rule, svjedočio je o sukobu kojim su započele borbe u Srednjoj Bosni. On je rekao da su u Gornjem Vakufu 11. januara 1993. započele borbe izazvane bombom koja je podmetnuta u jednom hotelu u vlasništvu Muslimana koji je korišten kao štab. Nakon toga je uslijedio opšti sukob i te noći je grad teško granatiran.”  Dakle, Rule kaže da je pukla bomba u jednom restoranu kojem je vlasnik bio Musliman i iz toga je on izveo zaključak da je HVO bio taj koji je napao. Kao prvo, mi mislimo da bi bojnik Rule trebao znati da neka vojska, kad želi krenuti u napad, često zna izvesti neku diverziju na svom objektu ili na svojim snagama kako bi dobila opravdanje za napad. On i njegova satnija nisu proveli nikakvu istragu pomoću koje bi utvrdili tko je uopće podmetnuo tu bombu, tako da je taj dio njegova iskaza najobičnije nagađanje, a osim toga nije ta bomba uzrok sukoba, jer su se u Gornjem Vakufu/Uskoplju i 1992. godine događali i puno teži incidenti pa nije tek tako izbijao rat. Nakon toga, Rule prepričava događaje na pregovorima o prekidu vatre i kaže kako je pukovnik Andrić tražio da Muslimani polože oružje i priznaju kontrolu HVO-a nad gradom a da Muslimani na to nisu pristali, pa da je ovaj zaprijetio da će grad sravnati sa zemljom. To može i ne mora biti točno prepričano pa opet interpretirano od strane suda, ali mi isto tako možemo zaključiti da je pukovnik Andrić bio ljut zbog muslimanskih napada i provokacija pa se ponio malo nediplomatski i netaktično. Uglavnom, sve da je to i bilo baš tako, to nije nikakav dokaz da je HVO bio taj koji je napao kod Gornjeg Vakufa. Paragraf 561. Zaključuje se citatom:“Svjedok je takođe izjavio da se ne slaže sa tvrdnjom pukovnika Stewarta (izrečenom u njegovoj knjizi) da su borbe u Gornjem Vakufu izbile spontano.(Zapitan o tome kad je svjedočio, pukovnik Stewart je izjavio da je, kad sad razmisli, uzrok borbi vjerovatno bio Vance-Owenov plan.)” 

     Prvo mi moramo vidjeti o kojoj se to knjizi radi i što je to Bob Stewart zapisao u toj knjizi. Knjiga se zove “Broken Lives” i govori o zbivanjima u BiH u vrijeme dok je Stewart bio zapovjednik BRIT-BATT-a. Na stranici 205 te knjige u svezi s početkom sukoba u Gornjem Vakufu Stewart je zapisao:"To se dogodilo spontano, i mi nikad nismo otkrili uzrok tome"Kasnije je rekao, svjedočeći u Haagu, da je, „kad malo bolje razmisli“ uzrok borbi mogao biti i Vance-Owen plan. To „kad malo bolje razmisli“ moglo bi se protumačiti kao naknadna pamet koja ide u prilog tezi optužbe. Vance-Owen plan ne da nije bio uzrok sukoba, nego jedva da bi se mogao protumačiti kao povod sukoba. Ono što bi bilo najrazumnije tumačenje jest da je taj plan pridonio rasplamsavanju muslimansko-hrvatskog sukoba, ali pravi uzroci sukoba su oni o kojima smo pisali u prošloj bilješci. Mi na primjer imamo obavještajca satnije B koja je bila stancionairana u Gornjem Vakufu Andrewa Williamsa, kojeg je sud u presudi Kordiću dosta citirao u poglavlju presudi koja se odnosi na međunarodni sukob. Taj isti Williams svjedočio je i u procesu protiv šestorke dana 17. Listopada 2006. Prvo ćemo dati poveznicu na svjedočenje: 


     Pa primjerice na stranici 8611 ovog transkripta sudac Antonetti pita svjedoka Williamsa jesu li muslimanske snage dominirale brdima oko grada, a svjedok odgovara da su Muslimani iskopali rovove i bunkere i da su na taj način okupirali važne strateške položaje na jugu, jugozapadu i jugoistoku, odnosno oko onog djela grada u kojem su bili Hrvati nakon što je grad podjeljen u sukobima i incidentima 1992. godine. I sad se postavlja pitanje: Kad su Muslimani počeli kopati te rovove, je li to bilo prije ili nakon Vance-Owen plana? Jer pazite, kad netko o vama prikuplja, obrađuje i koristi obavještajne podatke, a zatim kopa rovove usmjerene prema vama, možete biti sigurni da će vas taj netko napasti. Dokaz o obavještajnom prikupljanju podataka krajem srpnja i početkom kolovoza smo dali, a u potrazi za odogovorom na pitanje kad je iskopan prvi rov kod Gornjeg Vakufa opet smo se vratili na svjedočenje Zdravka Batinića gdje on na stranici 34431 uredovima 3 i 4 kaže kako su Muslimani prvi rov iskopali 20. lipnja 1992. godine na brdu Zvizde na poziciji koja je licem okrenuta prema samom gradu. 

     Ukratko, kad se saberu svi dokazi i svjedočenja kao i kad se pogleda ukupna pozicija, kad se uzmu u obzir i namjere Armije BiH i drugi parametri, najrazumniji zaključak bio bi da su Muslimani bili ti koji su napali kod Gornjeg Vakufa s ciljem da se odsječe komunikacija prema Novom Travniku kako bi Hrvati u Srednjoj Bosni ostali izolirani. Čak štoviše, s ove vremenske distance i uzevši u obzir ukupnost situacije, čini se da su iz vrha muslimanske politike i vojske oni svojima kod Gornjeg Vakufa, dakle prije svega 317 brigadi iz Vakufa i 305. brigadi iz Jajca rekli da im je to cilj, a da su ih u stvari upotrrijebili kao mamac, nadajući se kako će HVO iz Novog Travnika pohitati u pomoć snagama HVO-a kod Gornjeg Vakufa i da će poduzeti jednu širu operaciju koja će njima poslužiti kao opravdanje za napad na HVO u srednjoj Bosni. S tim u svezi se može promatrati i ona zapovjed od 20. siječnja koju je Hadžihasanović uputio 307. Brigadi Armije BiH iz Bugojna, da „škrope svoj red“ i da pomognu Gornjem Vakufu, a da za napad na ostale gradove Herceg-Bosne ima vremena: 


     Pa, po događajima na terenu ispada da nisu morali čekati dugo. Dana 16. siječnja Ministar Obrane BiH Božo Rajić izdaje slijedeću zapovjed:1. Sve postrojbe HVO-a koje se trenutno nalaze u prostorima provincija broj 1, 5 i 9, koje su ženevskim dogovorom proglašene muslimanskim provincijama, potčinjavaju se Glavnom štabu Armije BiH2. Sve postrojbe Armije BiH, koje se trenutno nalaze na prostorima provncija broj 3, 8 i 10, koje su ženevskim dogovorima proglašene hrvatskim provincijama, potčinjavaju se Glavnom stožeru HVO-a.  Dana 19. siječnja krnje predsjedništvo BiH bez legitimiteta stavlja tu zapovjed izvan snage uz cinično obrazloženje kako ministar obrane nije potpisao svečanu izjavu te je time neovlašteno lice, a onda dodaju, sve i da je potpisao tu svečanu izjavu opet ne bi imao pravo izdavati takvu zapovjed. Oba ova dokumenta i širi kontekst i obrazloženja možete pronaći pod brojem 93. i 94. na stranicama 204-207 na slijedećoj poveznici: 


     Zašto to predsjedništvo nije tu odluku izdalo odmah sutradan 17-og nego tek 19-og, tri dana poslije? Zato jer je HVO 18-og poduzeo jednu ograničenu vojnu operaciju kod Gornjeg Vakufa gdje je uzeo Muslimanima dominantne kote iznad grada i njihove rovove koje su oni kopali od lipnja 1992 godine, stavio grad u blokadu i osigurao komunikaciju prema Novom Travniku. Taj protuudar HVO-a, ta vojna operacija koju je skroz lako opravdati vojnom nuždom jednostavno nije našla na razumjevanje haških sudaca te je u zasad još uvijek nepravomoćnoj presudi šestorci upravo taj događaj označen početkom ostvarivanja udruženog zločinačkog poduhvata od strane Tuđmana, Šuška, Bobana,Prlića,Praljka,Petkovića, Stojića, Čorića. Pušića, Blaškića, Kordića, Naletilića, Martinovića, HV-a, HVO-a, Republike Hrvatske kao takve i naravno, sve do raznih, znanih i neznanih. Raspravno vijeće u predmetu šestorke naime nije događaje od 23. listopada 1992. u Prozoru vidjelo kao dio UZP-a, iako je to datum kojeg i haški sud u predmetima protiv Blaškića i Kordića uzima kao početak muslimansko-hrvatskog sukoba.Međutim, nije se još ni osušila tinta na toj odluci predsjedništva a već je nikla cestovna blokada u Kaćunima, istog tog dana. 19. siječnja, i taj događaj je uvod u ratni sukob na području srednje Bosne.

Nastavak slijedi...

FB stranica : Šestorka Herceg-Bosna

četvrtak, 17. srpnja 2014.

MUSLIMANSKI STRATEŠKI OFENZIVNI PLAN

Mi smo na ovoj stranici bili počeli objašnjavati stvari koje su vezane uz muslimansko-hrvatski građanski rat u BiH, i dali smo kratki prikaz povjesnog konteksta i objasnili genezu velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH. U međuvremenu je došlo do emitiranja serije „Generali“ a zatim i do izalska na slobodu Darija Kordića i svega što je išlo uz to, pa smo reagirajući na to sve na neki način „preskočili gradivo“, ali ne bojte se ništa, nismo otišli predaleko. Štoviše, sad ćemo se vratiti na ono što smo pisali prije nego što smo „skrenuli s puta“ i to će se sve opet sve fino spojiti u jedno gradivo koje ima svoju glavu i rep. S tim u svezi seriju bilješki posvetit ćemo početku muslimansko-hrvatskog sukoba, odnosno odgovoru na pitanja kako i zašto je došlo do tog sukoba. Zato ćemo se vratiti na ovu bilješku 


     I odatle ćemo krenuti dalje. Nakon prvog vala agresije Srbije i tzv. JNA koji se poklapa s drugim valom agresije na Republiku Hrvatsku preko Livna i Mostara, te u sam osvit muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH stanje na ukupnoj bojišnici Hrvatske i BiH izgledalo je ovako:


     Ovo je dakle slika svih slika, i za ispravnu prosudbu o uzrocima muslimansko-hrvatskog sukoba uvijek se mora imati ova slika u glavi, jer ona predstavlja ukupni kontekst unutar kojeg se odvija i ovaj sukob, i nemoguće je izvesti ispravan zaključak o uzrocima sukoba bez činjenica koje pokazuje ova mapa. A haški sud upravo to čini, i to je učinio u svim presudama Hrvatima iz BiH, jednostavno je izostavio ovaj kontekst, jednostavno nisu dozvoljavali da se Srbi i njihove vojske uvuku u tu priču, a s druge strane je činjenica da je Haag dosudio da je Hrvatska bila u međunarodnom sukobu protiv BiH, jer je Hrvatska vojska intervenirala u BiH ali ne protiv Muslimana, nego protiv Srba, i tu su činjenicu na haškom sudu koristili da prikažu kao da je Hrvatska vojska ratovala protiv Muslimana u BiH, što je čista glupost za koju ne postoji niti jedan jedini dokaz. 

     Mi, za razliku od haškog suda nećemo zanemarivati ukupni kontekst, jer nas za razliku od haškog suda, interesira što je istina, a ne politički procesi čiji je jedini cilj osuditi BiH- Hrvate pod svaku cijenu, zbog razloga o kojima je govorila i Višnja Starešina u svom članku na portalu Narod.hr


     Već smo rekli, budući da je Srbija ta koja vrši agresiju kako na Hrvatsku tako i na BiH, budući da je Srbija najbolje naoružana i opremljena, i budući da je Srbija ta koja diktira tempo na bojišnici, a s obzirom na njihov konačan cilj, a to je stvaranje Velike Srbije na zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, sa stajališta strategije nema dva rata (rat u Hrvatskoj i rat u BiH) nego je to sve jedan te isti rat. Na gornjoj slici vidite stanje na tom velikom bojištu s kraja 1992. godine. Činjenica je da su Srbi tada okupirali oko dvije trećine BiH a da je postotak Srba u ukupnom sastavu stanovništva BiH predstavljao otprilike jednu trećinu. Budući da su Srbi u svojoj agresiji s okupiranih djelova etnički očistili i Hrvate a u još većem broju I Muslimane, činjenica je da je dvije trećine stanovništva koje predstavljaju uglavnom Hrtvati i Muslimani sabijena na jednu trećinu teritorija BiH. To je ovaj dio označen na karti bijelom bojom unutar kojeg su Tuzla, Zenica, Mostar. Livno, Tomislavgrad i Bihać odnosno enklava Cazinske krajine. Ta bihaćka enklava za ovu priču nije toliko bitna jer tamo nije bilo muslimansko-hrvatskog sukoba, ali je zanimljivo i valja svakako spomenuti da je tamo također bilo građanskog rata između dvije frakcije Muslimana, Izetbegovićeve s jedne i frakcije Fikreta Abdića s druge strane. Nama je sad važan ovaj dio teritorija od Zenice prema Mostaru jer je to područje na kojem se odvijao sukob. 

     Treba reći da su Hrvati koji su izbjegli pred srpskom agresijom ili su prognani od strane Srba, a to su mahom Hrvati iz Posavine, ali i iz drugih krajeva BiH (Kotor Varoš, Prijedor itd) uglavnom odlazili u Republiku Hrvatsku ili u treće zemlje, dok su Muslimani sa djelova sjevera i istoka zemlje koje su Srbi okupirali završili dobrim djelom u srednjoj Bosni, Konjicu, Jablanici , Mostaru i čitavom ovom dijelu gdje će se kasnije odvijati muslimansko-hrvatski sukob. Neki kažu da je tu riječ i o etničkoj okupaciji, i to se može i tako promatrati. Ali u najmanju ruku tu je bila riječ o narušavanju etničke ravnoteže koja je ionako bila dovoljno krhka u tim djelovima BiH u koji su se slivale muslimanske izbjeglice. Pored toga, veliki je problem bio ruralni karakter tih izbjeglica. Naime, većina njih je živjela na selima koja su najčešće bila homogena po nacionalnom sastavu i nije bila naviknuta na suživot s drugim nacionalnostima. Donijeli su tako jedan sasvim drukčiji mentalitet, čija je glavna odlika etnička netrpeljivost i nepoznavanje suživota s Hrvatima. Zbog toga i ne čudi da je upravo u takvim mjestima i došlo do naglog porasta manjih incidenata između dviju strana, koji su u potpunosti izmijenili dotadašnje međuetničke odnose. Nakon pada Jajca na područjima Travnika, Bugojna, Zenice i Lašvanske doline nalazilo se oko 70.000 bošnjačkih izbjeglica.Sad ćemo dati prikaz događanja na istim onim skicama kakvima se služilo sudsko vijeće u predmetima Blaškić i Kordić-Čerkez, a koje je za potrebe suda izradio službeni sudski crtač Bill Nelson.Dakle, kad uzmete u obzir sve ove činjenice neće vam biti teško shvatiti zašto je Muslimanima ključna postala ova komunikacija: 


     Dakle, to je komunikacija koja vodi od Zenice do Mostara, i kompletno svoje strateško djelovanje Armija BiH podredila je cilju ovladavanja tom komunikacijom. Da bi napravili pretpostavke za takvu jednu stratešku operaciju najprije su trebali ovladati komunikacijom Travnik-Sarajevo pogotovo na dijelu od Travnika do Kiseljaka. To je ova komunikacija: 


     Nekoliko je razloga zašto je ova komunikacija vrlo bitna. Osim što se na toj komunikaciji i neposredno uz nju nalaze četiri, za Armiju BiH prvorazredna vojna cilja, očito je bila procjena vodstva Armije BiH koja se pokazala točna, da je HVO puno jači s te strane ove glavne komunikacije u cijeloj priči (Zenica-Mostar), odnosno kad gledate gornju kartu s desne strane te komunikacije, nego s lijeve gdje su Travnik i Bugojno, i gdje je Armija BiH, kad je u lipnju 1993. godine napala taj dio, dakle lijevu stranu glavne komunikacije, relativno brzo ovladala tim prostorom i slomila otpor HVO-a, te sve Hrvate s tog dijela protjerala i etnički očistila. To je otprilike dakle ovaj ovdje prostor lijevo od komunikacije označen svijetlo-plavom bojom (izuzev Novog Travnika u kojem je bojišnica prolazila samim gradom): 


     Sad se vratimo na onu komunikaciju između Travnika i Kiseljaka i pokažimo na toj cesti i uz samu tu cestu 4 glavna cilja Armije BiH u napadu na to područje. Najprije na skici Novog Travnika prvi cilj, tvornica oružja „Bratstvo“ 


     Zatim na skici Viteza dva ključna cilja, tvornica eksploziva Slobodan Princip Seljo i Raskrižje kod Kaonika koje je bitno zbog mogućnosti odsjecanja Busovače od Viteza: 


     Prikazat ćemo raskrižje kod Kaonika i na skici Busovače: 


     Zatim ćemo na skici Kiseljaka pokazati Fojničko raskrižje: 


     Fojničko Raskrižje kod Gomionce bitno je iz najmanje dva razloga. Prvi je da da se spoje na komunikaciju za Konjic preko Tarčina i Bradine. Prikažimo i to na skici, dakle spajanje na Konjic i mogućnost dolaska do Konjica drugim putem, ne samo preko Jablanice:


     Kao što na skici možete lijepo vidjeti, iz istih razloga htjeli su osvojiti i sam Kiseljak jer se preko njega mogu još brže spojiti na ovu komunikaciju. Isto tako preko Fojnice, koristeći se putem kojeg je probio HVO mogu se spojiti sve do Gornjeg Vakufa. Dakle, vratimo se sad na glavnu skicu i na njoj prikažimo gdje se nalaze ova četiri ključna cilja Armije BiH na komunikaciji Travnik-Vitez-Kiseljak-Sarajevo 


     Vratimo se sad natrag na glavnu komunikaciju u ovoj priči, gdje ćemo na skici dodati i smjer preko Reputa na Bugojno koji se ponovo spaja kod Gornjeg Vakufa/Uskoplja, i već iz te činjenice izvući zaključak o važnosti Gornjeg Vakufa/Uskoplja, jer je očito da svi putevi iz srednje Bosne prema jugu i zapadu vode preko njega. Na toj skici također ćemo pokazati i gdje je Jajce, i vrlo je bitno da to dobro pogledate jer će vam to objasniti puno toga:


     Dakle, Jajce ostaje skroz tamo lijevo od glavne komunikacije koja je bila meta strateškog napada Armije BiH na HVO i kao takvo, Jajce je njima potpuno nebitno. Zato Muslimani, ne samo da su dopustili pad Jajca, nego su čak i otvoreno opstruirali obranu grada. Na primjer, postrojba HOS-a „Zmaj od Bosne“ koja je brojila nekih 400 dragovoljaca, uglavnom Muslimana (general Praljak na suđenju tvrdi da je najmanje 70% od tih 400 bilo Muslimana) i koju je vodio Ante Prkačin, a skupa s njima i nešto HVO-a kao i jedan vod vojne policije Armije BiH iz Mostara koje je skupio upravo general Praljak, i koji su pohitali u pomoć jajcu zaustavljeni su na putu između Bugojna i Travnika od strane Armije BiH, te su vraćeni nazad.


     Isto tako, 20. listopada 1992. godine po zapovjedi Envera Hadžihasanovića, komandanta 3. Korpusa Armije BiH, Armija BiH postavlja blokadu u selu Ahmići s ciljem da spriječi HVO iz Kiseljaka koji je pohitao u pomoć obrani Jajca. Dana 23. listopada 1992. u blizini sela Dobrošin, općina Uskoplje, iz zasjede su ubijena četiri pripadnika HVO-a i onemogućen je prolaz snagama HVO-a iz Rame prema Jajcu.Na koncu, 28. listopada 1992. evakuiraju se civili i vojska iz Jajca a dan kasnije, 29. listopada Vojska Republike Srpske ulazi u Jajce. Posljedica pada Jajca je najveći pojedinačni egzodus stanovništva tijekom rata u BiH. Više od 30.000 izbjeglica, dijelom iz Bosanske Krajine, bilo je prisiljeno bježati makadamskom cestom preko Karaule do Travnika. U Travniku je došlo do razdvajanja izbjeglica. HVO i hrvatsko stanovništvo zaputili su se prema Tomislavgradu, gdje se jedan dio smjestio, a drugi dio produžio prema Hrvatskoj ili otišao u treće zemlje. Manja skupina Hrvata iz Jajca smjestila se na područje Viteza i Busovače u srednjoj Bosni. Oko 20.000 bošnjačkih izbjeglica smjestilo se u gradove srednje Bosne: Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovaču i Zenicu. Smjestivši se u srednju Bosnu, znatno su izmjenili etničku sliku u korist Bošnjaka, potencirajući dodatno bošnjačko-hrvatske prijepore. Izbjeglice koje su došle u ta područja velikim su dijelom bili vojno sposobni muškarci, a žene i djeca su uglavnom upućivani dalje u Hrvatsku. 

     Iako mnogi povjesničari, među njima i oni hrvatski, tvrde da je oružani sukob između Hrvata i Muslimana u BiH počeo 23. listopada 1992. godine u Prozoru, mi smatramo da tome nije tako. Mi mislimo da je 23. listopada 1992. u Prozoru samo jedan od čitavog niza incidenata koji su se događali te 1992. godine, a za koje nema nikakvih dokaza da su bili dio ili posljedica bilo čije politike, nego da je ipak riječ o incidentima lokalnog karaktera. Ovdje prije svega valja navesti nikad do kraja razjašnjeno ubojstvo Tihomira Mišića u Mostaru, zatim je tu lokalni sukob u Gornjem Vakufu nakon čega se grad djeli na dva djela, hrvatski dio koji Hrvati nazivaju Uskoplje i muslimanski dio kojeg su Muslimani i dalje zvali Gornji Vakuf (mi ćemo se u našim bilješkama služiti imenom Gornji Vakuf jer je grad tako zvan i na sudu i to stoji u dokumentima, pa da se ne bi stvarala nejasnoća kod onih koji nas čitaju a nisu im poznate te stvari) . Tu je svakako i ubojstvo Ivica Stojaka zapovjednika Travničke brigade HVO-a koje se dogodilo 20 listopada 1992. Nakon tog ubojstva počeo je lokalni sukob u Novom Travniku gdje je prema nekim podacima poginulo između 12 i 15 pripadnika HVO-a. Međutim, pravi sukob kao posljedica muslimanske politike, po namaizbija u siječnju 1993. godine

     Muslimani su odlučili napasti Hrvate i tu su se složile i unitarna i islamistička komponenta muslimanske politike. Unitarna, čiji je tipični politički predstavnik Haris Silajdžić a vojni Sefer Halilović bila je voljna napasti Hrvate kako bi se prije svega osvojile tvornice oružja i streljiva koje im je trebalo za rat protiv Srba, a oni su isto tako Hrvate kao i Srbe smatrali protivnicima unitarne BiH, i kao takve su i jedne i druge tretirali kao neprijatelje. Na primjer, muslimanska udruga „Patriotska liga“ iz koje će izrasti Armija BiH svoje ciljeve definirala je još 25. veljače 1992. Godine, dakle kad nikakav sukob Muslimana i Hrvata nije bio nikome ni u primisli, i u tom svom definiranju ciljeva definirali su i neprijatelje, pa su Srbe svrstali pod SDS a Hrvate pod „ekstremne snage HDZ-a“. Budući da je na čelu te i takve Patriotske lige bio Sefer Halilović, to možemo reći da je njihova politika od početka takva, da će ona kasnije postati i službena muslimanska politika koju će oni nazvati „politika ekvidistance“ ili politika jednakog odnosa i prema Srbima i prema Hrvatima. 

     S druge strane, islamistička frakcija za koju slobodno možemo reći da joj je na čelu bio Alija Izetbegović (a koji je samo za potrebe glume pred međunarodnom zajednicom zagovarao „građansku“ BiH) je jednostavcno htjela vojno proširiti prostor za buduću muslimansku republiku unutar BiH, ili u slučaju da se BiH raspadne na samostalnu republiku na koju bi prešle ovlasti države BiH. Takve teritorijalne aspiracije Muslimani su mogli najlakše ostvariti na račun Hrvata, jer su Hrvati bili milijun puta slabije naoružani nego Srbi (ovo nije pretjerivanje, jer su Srbi već 1990. godine oteli oružje hrvatskog i bosansko-hercegovačkog TO-a, zatim su izvukli dosta naoružanja iz vojarni tzv. JNA u Sloveniji i Hrvatskoj pa i u samoj BiH i sve je to završilo u rukama bosanskih Srba). Plan strategijskih ciljeva Armije BiH vojni povjesničar Charles R. Shrader sažeo je u tri točke: 

 1. Preuzeti kontrolu nad komunikacijskim pravcima sjever-jug kroz srdenjebosanske enklave bosanskih Hrvata, te tako povezati snage ABiH sjeverno od dolina Lašve, Kozice, i Lepenice sa snagama na jugu, kako bi Muslimani osigurali komunikacijski pravac prema vanjskom svijetu. 
 2. Preuzeti kontrolu nad vojnoindustrijskim postrojenjima u srednjoj Bosni (tvornica eksploziva SPS u Vitezu, te tvornice u Travniku i Novom Travniku) i u okolici (tvornice u Bugojnu, Gornjem Vakufu, Prozoru, Jablanici, Konjicu, Hadžićima...) kako bi se ABiH naoružala za rat protiv Srba 
 3. Opkoliti enklavu bosanskih Hrvata u srednjoj Bosni i podijeliti je na manje dijelove koje će zatim biti lakše pojedinačno likvidirati, te tako očistiti Hrvate iz srednje Bosne i osigurati prostor za smještaj muslimanskih izbjeglica koje su Srbi protjerali iz drugih područja 

"Ostvarenje trećeg cilja omogućilo bi Muslimanima da zadrže političku kontrolu nad srednjom Bosnom i da na taj način dominiraju i u središnjoj vlasti RBiH...Područje o kojemu je riječ je dio desetog kantona prema Vance-Owenovom mirovnom planu i bio je namjenjen Hrvatima, ali u vrijeme kad je muslimanski ofenzivni plan smišljen i pokrenut, pitanje nije bilo definitivno rješeno. U svakom slučaju, da je Armija BiH zauzela područje lašve, Kozice i Lepenice vjerovatno bi došlo do revzije Vance-Owenovog plana...Takav je cjelovit i dalekosežan plan mogao biti razrađen samo u Glavnom stožeru ABiH pod rukovodstvom načelnika stožera Sefera Halilovića i zatim detaljnije razrađen u stožeru trećeg korpusa Envera Hadžihasanovića. Samo su oni raspolagali snagama i znanjem nužnim za pripremu takvog plana, a postoje i stanovite naznake da se o planu razmišljalo mnogo ranije..."(Charles .R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni str. 115.-116.) 

     Dakle, kad je materijal reduciran, kad su se sve muslimanske političke opcije složile, kad su se stekli svi uvjeti, Armija BiH bila je spremna za izvođenje probnog napada u srednjoj Bosni u siječnju 1993. godine. Još im je samo falio povod za taj napad. Dobili su ga vrlo brzo. Ali o tome u našoj slijedećoj bilješci...